...dodir božanskog...

…san je bio prekrasan, dodir božanskog...toliko prekrasan da sam se probudila smiješeći se iz sveg srca…prepun one lakoće življenja, slobode, lepršavosti, krila, vjetra, mora i soli…i potpune povezanosti sa samim sobom…vjerojatno je trajao samo trenutak, ali i taj je trenutak sve bilo upravo onako kako treba…i ne mogu se još odvojiti od njega, ne mogu ga pustiti…još ću neko vrijeme crpiti snagu iz njega, pokušavati i stremiti tome da budem što više onakva, bez straha, neobuzdana, vesela, nova, dječja i razigrana…puštati nek me vjetar nosi stazama, osluškivati ga, njegove priče, osluškivati svoje srce, svoje želje…biti što više svoja, više božanska…