...rano jutro...

Rano je jutro, sjedim na jednoj drugoj obali. Mjesto poznato, ali novo. Još nisam tu bila…barem ne ovako. Dok sunce lagano izlazi iza borova, uronjena u miris soli u zraku i beskrajnu tišinu, promatram lagano mreškanje valova. Odjednom postajem svjesna svojih sklopljenih ruku prislonjenih uz usne. Poput neke nijeme molitve. Kome? Čemu? Ne znam. Da se oslobodim nekog straha koji me obavija? Da uvijek smognem snage biti iskrena samoj sebi? Da imam mudrosti prepoznavati važne stvari u životu? Da se hrabro, često suludo, odvažim učiniti što poželim? Da imam snage prihvatiti sve što mi stane na put? Mogla bih se tako unedogled propitivati…dok me odgovori koji naviru razaraju, ruše.
Jutra me razbijaju. Nikad do sad u ovolikoj mjeri. Tišina oko mene samo pojačava navalu mojih misli. U tim trenucima postanem svjesna svoje vlastite nepotpunosti, čežnji, želja, potreba...zapravo, one velike praznine koja zjapi u meni. I pitam se, kako je moguće da sam ovoliko puna svega u toj velikoj praznosti?
Upravo se u toj jutarnjoj tišini najglasnije čujem, osjećam…i prestrašim se svaki put iznova te poplave spoznaja, saznanja, vlastite mudrosti iz mojih najdubljih ambisa ništavnosti…iz najdubljeg mraka nadolaze najbistrije i najčišće istine, misli. Svjetlost me iz tog najmračnijeg mraka zabljesne poput tisuću sunaca…i osjećam se poput vala koji se svom svojom silinom i snagom razlama o stijenu i raspršuje u bezbroj kapljica…tako unedogled.
Potrebno mi je neizmjerno puno vjere…vjere da je sve upravo onako kako treba biti. Da sam ja upravo na onom mjestu na kojem se i trebam nalaziti. Vjere u samu sebe, u život, u ljubav, u bajke, u djevojčice i dječake. Vjere u prepoznavanja. Vjere u pronalaženja.
Postaje mi sve teže ići dalje, a idem lakše no prije…

...dodir božanskog...

…san je bio prekrasan, dodir božanskog...toliko prekrasan da sam se probudila smiješeći se iz sveg srca…prepun one lakoće življenja, slobode, lepršavosti, krila, vjetra, mora i soli…i potpune povezanosti sa samim sobom…vjerojatno je trajao samo trenutak, ali i taj je trenutak sve bilo upravo onako kako treba…i ne mogu se još odvojiti od njega, ne mogu ga pustiti…još ću neko vrijeme crpiti snagu iz njega, pokušavati i stremiti tome da budem što više onakva, bez straha, neobuzdana, vesela, nova, dječja i razigrana…puštati nek me vjetar nosi stazama, osluškivati ga, njegove priče, osluškivati svoje srce, svoje želje…biti što više svoja, više božanska…

...more...

"Osluškuj. Dolazi onaj što čisti i umiruje. I poslije
njega više ništa nije isto. Zato je vrijeme za promjene. Obuci
ogrtač i kreni i dopusti vjetru da te ponese. I ne boj se
promjena, jer one su dobre, one ti sreću u život donose.
Nauči ih prihvatiti i shvatiti ćeš da letjet sa vjetrom
lagano je."

još plivam...lani je bilo drugačije, ja sam bila drugačija...prošlo je ljeto bio vrhunac isplivati na otvoreno i onda plutati, što dulje...
7 ujutro... još pospana i snena bacila bi se u svježinu jutarnjeg mora...u toj tišini, beskraju, suncu...jedini zvuk koji se čuje je lagani žubor...onaj koji sam proizvodiš kad vršcima prstiju prolaziš kroz vodu, a ti budan sanjaš....zatvorene oči...miris soli, zvuk vibracija vode...otvorene oči...plava kulisa neba...mir, spokoj, meditacija...bez postavljanja pitanja, odgovori bi se nametali sami od sebe...one morske ranojutarnje kulise intenzivnih boja, zvukova, tim više i tišine…ja, biće koje kao da prvi put  gleda u sve to i samu sebe… bez prošlosti, budućnosti…život je samo „postojao“…ja sam „bila“...to bi potrajalo sat, sat i pol, sa prvim kupačima ja bi odlazila
bio je to moment u životu kad nisam trebala ljude....kad sam htjela biti sama sa sobom...

to je ljeto jedna pjesma bila jedina koja je dopirala do mene, koju sam „prepoznala“, jedino što mi je bilo potrebno…rekla bih…infuzija života u mene praznu, početnu…u tom je trenutku to bilo samo prepuštanje vibracijama koje su me pogađale do jezgre

bilo je to ljeto prepuštanja moru, životu, iscjeljivanju…ljeto potpune samoće i tišine…razdoblje mog ponovnog slaganja, napajanja, liječenje tjelesnog i duhovnog šoka i udahnjivanje života jednom razlomljenom biću

ovo se ljeto pojavila drugačija ja...kulise i vrijeme je isto (neobično cijenim tišinu), ali je radnja drugačija...želim plivati što više, što duže...drugačija je vrsta meditacije, aktivna...naočale za plivanje, glava zaronjena u vodu
 kroz tu zavjesu vode pogled uprt u nebo...i ja se krećem...osjećam kako mi snaga raste i polako se usmjerava....
volim i želim ljude oko sebe... ovo je ljeto bilo drugačije… pomaknula sam se, okrenula drugim stvarima…ostalo je samo prepoznavanje želja, potreba i važnije…ono dopuštanje samoj sebi da ih ispunim…

ne znam što me to toliko fascinira u moru, ali ponekad bi se najrađe utopila od sreće, zadržala dah zauvijek...uživam nakratko u toj fantaziji, a onda se ipak vratim u stvarnost...iako bih ponekad najrađe bacila sidro na 5 metara dubine i legla na dno pogleda uprtog u nebo, promatrajući kako se zrake sunčeve svjetlosti lome na površini....
a sad počinje  hladnoća mora...hladnoća što osvještava tijelo, štipa kožu, reže mozak...

kad se jednom u petoj brzini zaletiš u zid, svoje djelove skupljaš na sve strane i onda si (doslovno) ližeš rane...no, u isto se vrijeme upoznaješ onako kako si nikad prije ne dopustiš....sada uspijevam raspoznati sve faze oporavka duše...točno se sjećam trenutka kad sam se poželjela "vratiti" među ljude i kad sam si dozvolila da me onaj mali vražićak vodi...onaj kojeg sam uspjela ušutkati u zadnjim godinama prije ovoga.. od onda sam si dopustila puno toga...nadasve, dopustila sam si da ponovno otkrijem stvari koje me istinski uveseljavaju i čine pravu mene...
kao da sam se nakon svega "rodila" istinitija i mudrija, više ja nego ikad prije....čak bi rekla "životnija"....žedna života...