…kotlenice su predodređene mjestom gdje rastu, one su „granica“…
…čvrsto ukorijenjene, stabilnog korijena i već jakog debla…ostavljane i zaustavljene u rastu na određenoj visini…jer njihov zadatak nije biti stablo, ne ono „pravo“, iako bi svaka od njih po svojoj prirodi, na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, izrasla u jedno. Možda sam i ja predugo čekala da me prerežu, pa sam zaglavila u mislima, u vjerovanju kako sam i ja jedno obično stablo?
Odreže ih se i oblikuje, da se zna da su one granica, da čuvaju nečiju šumu, livadu, nekakav posjed…one graniče, pa sa svime „onkraj“…one su te koje često stvaraju „tunele“…
Upitam se, osjećaju li one svoju postojanost, svoju „starost“, dok su ujedno nove, pune mladica? Sjećaju li se ičega iz prošlosti? Sjećaju li se onih svojih odsječenih grana? Sjećaju li se prošlih života? Sjećaju li se tih davnih tereta? Prepoznaju li svaki svoj novi početak? Jesu li slobodne biti ono što jesu? Stablo koje nije stablo, „koruna“ koja nije „koruna“?...poput mene…jer i ja kao da sam oduvijek, tradicijska, tako vezana korijenjem, tako puna poštovanja spram prošlosti, a ujedno sva protiv pravila,tradicije, vezivanja i sputavanja, nekako nova, dječja, razigrana, kao da sam tek počela postojati, željna kretanja prema neistraženom, prema upoznavanju sebe iz što više kutova, prema nepoznatom, ususret provalijama, ponorima, neslućenim visinama i bezuvjetnoj slobodi…jesam li stablo ili sam mladica? Jesam li od sad ili sam oduvijek? Sa čime ja graničim? Što mi se nalazi „onkraj“?
…sve više svjesna svoje individualnosti, sebičnosti, zapravo zahtjevnosti i ne znam, ne mogu procijeniti koliko ću više biti spremna na kompromise…promatram se dok slamam u sebi sve nekakve okvire u koje bih samu sebe bila olako i bez dubljeg razmišljanja nekad stavljala…sve ono što sam do sad mislila da bih lako mogla živjeti, ruši se pred mojim nogama poput starog, trulog i oronulog drvenog mosta…i da, postajem sve principijelnija i sve manje sklona kompromisima, dok istovremeno postajem sve zahtjevnija i sve lakša…sve mi je manje važno, a nikad dosad toliko…i osjećam da i na ovim svojim najnovijim granama koje su tek nedavno izbile mogu puno toga ponijeti i podnijeti upravo zbog svog stabilnog debla, čvrsto i duboko ukorijenjenog. Osjećam kako odabirem svoj novi oblik, smjer svog rasta, razvijanja, dok istodobno osjećam snagu svog korijenja…ono mi daje hrabrost i vjeru…onu najpotrebniju hranu da mogu biti JA, što više JA…
I svuda gdje sad jesam, na svim putovima kojima hodam, molim se da imam snage biti hrabra podnijeti sve, ali baš sve što mi je potrebno u životu…da imam snage prihvaćati, primati i vjerovati. Opijam se svime što mi pomaže proživjeti te momente što je češće moguće…hoću li znati prihvatiti i živjeti onu vječnu istinu da „stvari uglavnom nisu onakve kakvima nam se čine“, da budem ponizna u svojoj veličini, u svojim željama, svojoj jedinstvenosti? Da ujedno budem mala pod zvijezdama, a jedna od njih? Da ne odletim previše van svog zemaljskog? Ali mogu li to uopće? Odletjeti još više…kad mi je korijenje toliko duboko usađeno? do samog nukleusa svijeta…
Pitanja su sve veća, nova, drugačija, upitnici mi lebde nad glavom. Svakog uzmem u ruku, pažljivom pogledam, posvetim mu dovoljno vremena…ali, nasmijem se onda iz samog srca, svakom svojom stanicom, cijelim svojim bićem…i hrabro zagrabim u ono nepresušno, stavim svoju „kreativnu traveršu“ i jednostavno krenem stvarati… jer i ja sam ponovno drugačija…jer mi je, unatoč svim dvojbama, upitnicima i strahovima, lakše nego ikad prije biti JA…nova JA koja sve češće sa nekom iznenađujućom i nepokolebljivom lakoćom prihvaća sve što je zaintrigira i sa lakoćom otpušta sve što je guši, sputava, zadržava…i idem dalje, uvijek dalje.
Hoću li se ičega sjećati?
