...tetovaže...

Sva sam istetovirana, išarana. Iscrtana mi je koža u potpunosti. Krv mi je prezasićena. Prepuna sam crteža, tragova, ožiljaka. Komadići drugačijeg i drugih su moji sastavni dijelovi…oduvijek, još od prapočetaka. Ne znam postoji li imalo slobodnog mjesta, praznine na mojoj koži, u meni. Neke su tetovaže još uvijek vidljive, tragovi svježi. Druge lagano blijede kako vrijeme prolazi, nestalo je one njihove početne sugestivnosti.
Zaboravljam…polako ali sigurno. Gubim se po novim pustopoljinama, tragam za drugačijim putešestvijama. Otkrivam iznova sve one stare, davno zametnute komadiće, izblijedjele crteže, svaki put bogata za još jednu samospoznaju. Pronalazim davno ostavljane mrvice, dok se vraćam kući. Prelamam se na stazama „novog“ i „starog“. Sve postaje jedno.
Saznanja kakva sve mogu biti, zapljusnu me poput plimnog vala i dok se trudim u tom trenutku ostati na svojim nogama, ne dopustiti da me svojom silinom iznova odnesu daleko od same sebe, mirnoća nakon svakog je zapanjujuća. Svaka nova spoznaja ispočetka ispituje moje granice. Gdje su mi rubovi? Koliko se zapravo mogu promijeniti? Koliko novog mogu upiti? Koliko staroga otpustiti? Koliko mogu biti prozračna i svakom takvom valu, svakoj toj tišini dopustiti da prostruji kroz mene, da me dodirne, oplahne, obujmi, a ne pomakne od same sebe, ne djeluje na moju bit, srž? Koliko sam spremna učiti, prihvaćati? Zbog čega sam unatoč svim bojama u sebi, poznavanju tolikih nijansi života, usprkos svim mogućnostima, ja toliko crno-bijela? Toliko krajnja i granična? Toliko principijelna?
Ponekad čak ne prepoznajem pojedine crteže kojima sam obilježena. Pa se upitam „da li je ovaj crtež oduvijek sa mnom ili je to nešto novo?“ Gubim pojam o vremenu nastanka pojedinog. Blijedi su, neki samo naznake, neki su već postali samo osjećaj koji me svako toliko iznenadi „prepoznavanjem“ mirisa, okusa, dodira podsjeti da su još uvijek prisutni u meni, da su davno bili i postali dio mene, obilježili me, da postoje u mojoj krvi. Ne želim se gubiti pokušavajući shvatiti odakle ih poznajem, u kojem smo dijelu hodali zajedno, bili jedno. Osjećam da jednom jesmo. Hoćemo li ubuduće? Ne znam i znam da je u redu ukoliko i nećemo. Sad znam i možda napokon mogu iskrenog srca prihvatiti da je zapravo sve, bez obzira kako bude, u najboljem redu.
Nova slika postaje sve jača. Sve je više detalja, boja, mirisa i zvukova…