...tetovaže...

Sva sam istetovirana, išarana. Iscrtana mi je koža u potpunosti. Krv mi je prezasićena. Prepuna sam crteža, tragova, ožiljaka. Komadići drugačijeg i drugih su moji sastavni dijelovi…oduvijek, još od prapočetaka. Ne znam postoji li imalo slobodnog mjesta, praznine na mojoj koži, u meni. Neke su tetovaže još uvijek vidljive, tragovi svježi. Druge lagano blijede kako vrijeme prolazi, nestalo je one njihove početne sugestivnosti.
Zaboravljam…polako ali sigurno. Gubim se po novim pustopoljinama, tragam za drugačijim putešestvijama. Otkrivam iznova sve one stare, davno zametnute komadiće, izblijedjele crteže, svaki put bogata za još jednu samospoznaju. Pronalazim davno ostavljane mrvice, dok se vraćam kući. Prelamam se na stazama „novog“ i „starog“. Sve postaje jedno.
Saznanja kakva sve mogu biti, zapljusnu me poput plimnog vala i dok se trudim u tom trenutku ostati na svojim nogama, ne dopustiti da me svojom silinom iznova odnesu daleko od same sebe, mirnoća nakon svakog je zapanjujuća. Svaka nova spoznaja ispočetka ispituje moje granice. Gdje su mi rubovi? Koliko se zapravo mogu promijeniti? Koliko novog mogu upiti? Koliko staroga otpustiti? Koliko mogu biti prozračna i svakom takvom valu, svakoj toj tišini dopustiti da prostruji kroz mene, da me dodirne, oplahne, obujmi, a ne pomakne od same sebe, ne djeluje na moju bit, srž? Koliko sam spremna učiti, prihvaćati? Zbog čega sam unatoč svim bojama u sebi, poznavanju tolikih nijansi života, usprkos svim mogućnostima, ja toliko crno-bijela? Toliko krajnja i granična? Toliko principijelna?
Ponekad čak ne prepoznajem pojedine crteže kojima sam obilježena. Pa se upitam „da li je ovaj crtež oduvijek sa mnom ili je to nešto novo?“ Gubim pojam o vremenu nastanka pojedinog. Blijedi su, neki samo naznake, neki su već postali samo osjećaj koji me svako toliko iznenadi „prepoznavanjem“ mirisa, okusa, dodira podsjeti da su još uvijek prisutni u meni, da su davno bili i postali dio mene, obilježili me, da postoje u mojoj krvi. Ne želim se gubiti pokušavajući shvatiti odakle ih poznajem, u kojem smo dijelu hodali zajedno, bili jedno. Osjećam da jednom jesmo. Hoćemo li ubuduće? Ne znam i znam da je u redu ukoliko i nećemo. Sad znam i možda napokon mogu iskrenog srca prihvatiti da je zapravo sve, bez obzira kako bude, u najboljem redu.
Nova slika postaje sve jača. Sve je više detalja, boja, mirisa i zvukova…

...kotlenice...

- „graničnici“, drva na rubu posjeda, odsječena na visini do metra, oznake posjeda

…kotlenice su predodređene mjestom gdje rastu, one su „granica“…
…čvrsto ukorijenjene, stabilnog korijena i već jakog debla…ostavljane i zaustavljene u rastu na određenoj visini…jer njihov zadatak nije biti stablo, ne ono „pravo“, iako bi svaka od njih po svojoj prirodi, na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, izrasla u jedno. Možda sam i ja predugo čekala da me prerežu, pa sam zaglavila u mislima, u vjerovanju kako sam i ja jedno obično stablo?
Odreže ih se i oblikuje, da se zna da su one granica, da čuvaju nečiju šumu, livadu, nekakav posjed…one graniče, pa sa svime „onkraj“…one su te koje često stvaraju „tunele“…
Upitam se, osjećaju li one svoju postojanost, svoju „starost“, dok su ujedno nove, pune mladica? Sjećaju li se ičega iz prošlosti? Sjećaju li se onih svojih odsječenih grana? Sjećaju li se prošlih života? Sjećaju li se tih davnih tereta? Prepoznaju li svaki svoj novi početak? Jesu li slobodne biti ono što jesu? Stablo koje nije stablo, „koruna“ koja nije „koruna“?...poput mene…jer i ja kao da sam oduvijek, tradicijska, tako vezana korijenjem, tako puna poštovanja spram prošlosti, a ujedno sva protiv pravila,tradicije, vezivanja i sputavanja, nekako nova, dječja, razigrana, kao da sam tek počela postojati, željna kretanja prema neistraženom, prema upoznavanju sebe iz što više kutova, prema nepoznatom, ususret provalijama, ponorima, neslućenim visinama i bezuvjetnoj slobodi…jesam li stablo ili sam mladica? Jesam li od sad ili sam oduvijek? Sa čime ja graničim? Što mi se nalazi „onkraj“?
…sve više svjesna svoje individualnosti, sebičnosti, zapravo zahtjevnosti i ne znam, ne mogu procijeniti koliko ću više biti spremna na kompromise…promatram se dok slamam u sebi sve nekakve okvire u koje bih samu sebe bila olako i bez dubljeg razmišljanja nekad stavljala…sve ono što sam do sad mislila da bih lako mogla živjeti, ruši se pred mojim nogama poput starog, trulog i oronulog drvenog mosta…i da, postajem sve principijelnija i sve manje sklona kompromisima, dok istovremeno postajem sve zahtjevnija i sve lakša…sve mi je manje važno, a nikad dosad toliko…i osjećam da i na ovim svojim najnovijim granama koje su tek nedavno izbile mogu puno toga ponijeti i podnijeti upravo zbog svog stabilnog debla, čvrsto i duboko ukorijenjenog. Osjećam kako odabirem svoj novi oblik, smjer svog rasta, razvijanja, dok istodobno osjećam snagu svog korijenja…ono mi daje hrabrost i vjeru…onu najpotrebniju hranu da mogu biti JA, što više JA…
I svuda gdje sad jesam, na svim putovima kojima hodam, molim se da imam snage biti hrabra podnijeti sve, ali baš sve što mi je potrebno u životu…da imam snage prihvaćati, primati i vjerovati. Opijam se svime što mi pomaže proživjeti te momente što je češće moguće…hoću li znati prihvatiti i živjeti onu vječnu istinu da „stvari uglavnom nisu onakve kakvima nam se čine“, da budem ponizna u svojoj veličini, u svojim željama, svojoj jedinstvenosti? Da ujedno budem mala pod zvijezdama, a jedna od njih? Da ne odletim previše van svog zemaljskog? Ali mogu li to uopće? Odletjeti još više…kad mi je korijenje toliko duboko usađeno? do samog nukleusa svijeta…
Pitanja su sve veća, nova, drugačija, upitnici mi lebde nad glavom. Svakog uzmem u ruku, pažljivom pogledam, posvetim mu dovoljno vremena…ali, nasmijem se onda iz samog srca, svakom svojom stanicom, cijelim svojim bićem…i hrabro zagrabim u ono nepresušno, stavim svoju „kreativnu traveršu“ i jednostavno krenem stvarati… jer i ja sam ponovno drugačija…jer mi je, unatoč svim dvojbama, upitnicima i strahovima, lakše nego ikad prije biti JA…nova JA koja sve češće sa nekom iznenađujućom i nepokolebljivom lakoćom prihvaća sve što je zaintrigira i sa lakoćom otpušta sve što je guši, sputava, zadržava…i idem dalje, uvijek dalje.

Hoću li se ičega sjećati?

...nemir...

…zadnjih sam godina poprilično nemirna…to mi je novo, nepoznato…ja, oduvijek smirena, razumska, sigurna, stabilna, u jednom sasvim novom, nepoznatom obliku…nešto što me ponekad izbacuje iz same sebe…kako si udovoljiti, kako se pronaći, snaći u tome?
…i sad me previše vrtloga uzima, hvata…prepuštam se svakome od njih, onako nadobudno, dječje naivno…možda ovaj put neću izgorjeti u njima? Možda ipak imam dovoljno snage? Kako da ponovno odlučujem razumom u kojeg od njih ne kročiti?? Tako sam do sad radila…kočila sebe, odabirala svoje želje…sad im se svima želim prepustiti, cijela…spoznati postoje li granice uopće…one, van naših umova…koliko zapravo mogu, možemo, kad se ne obaziremo na te granice usađene u nas?
…volim sve svoje uloge koje trenutno igram…znam i zašto, zasad ih još uvijek, neću reći kontroliram, možda bi bolji izraz bio da me ima dovoljno za sve njih…još me nisu uspjele preuzeti…možda ovaj puta niti neće? Kako bih samo to željela…da se međusobno uspijemo odigrati, ja njih, one mene…onako, prožete međusobno, u harmoniji…u jednoj priči gdje svatko od nas ispunjava svoj maksimum…pa neka traje dok nam je potrebno, dok smo si međusobno potrebne…i voljela bih da se uspijemo pustiti u trenutku kada to više ne bude tako (ooo, zapravo sam u potrazi za savršenstvom života…jesam li samim time osuđena na neuspjeh?), da smo sposobne nastaviti dalje same…bez one međusobne isključive identifikacije…uloga postoji bez mene, kao što i ja „jesam„ bez nje…(ovdje se uključuje ono moje pitanje „možeš li biti veći dio sebe, igrajući svoju društveno nametnutu ulogu?“)…i ponovno se vraćamo na kompromise pod kojima se savijamo, isprva neprimjetno, dok jednog trena ne dođemo do granica pucanja…i taj me novi nemir vodi onim stazama neobuzdanih želja…i…često gubim dah, i zastanem, od umora…zbog širokosti, zato jer je previše toga što želim, zbog žednosti za bezgraničnošću, slobodom…
…ali, nemirna sam…od straha da gubim vrijeme, da neću uspjeti izreći ili biti niti djelić onog što bi htjela, što mogu…to me navodi na djelovanja, na prepuštanja svim tim vrtlozima, na kretanje, na promjene, na neku suludu hrabrost koja mi se sve češće javlja, na sve no što sam oduvijek mogla, a nisam si dopustila…na sve što poništava onu samosažalijevajuću učmalost i kukavičku sigurnost…i želim biti još čišća, još prozračnija, još otvorenija za sve fantazmagorične stvari oko sebe…i zasad ću se zadovoljiti onom najvažnijom vjerom koju trenutno imam, vjerom u samu sebe
…hoću li uspjeti? hoću li uspjeti biti barem dio sebe?
…toliko priča za ispričati…toliko sebe za dati…toliko novoga za doživjeti…ma kojim putem??? odakle samo da počnem?