…sidra i jedra…

Sidra, utezi, kočnice…sve ovozemaljsko što nas drži na tlu, možda i previše…možda ponekad toliko pritisnute uz tlo da zaboravimo pogledati gore, iznad nas, vidjeti da su i jedra naš sastavni dio…da su nam potrebna da ostanemo zdravi duhom, da živimo u svojoj punoći, da su nam dana da olakšamo malo taj pritisak sidra, tu silu teže, da možemo odletjeti…sidra, da se znamo vratiti, gdje sad zapravo pripadamo, u ovozemaljski život, realnost, tjelesnost…
…jedno sa drugim čine neodvojivu cjelinu, čine nas…ustvari, mi nikad nećemo živjeti zadovoljno (no da ne pretjeram, barem donekle zadovoljno) ako ne dospijemo do faze, mjesta u nama kad uzimamo najbolje dijelove svojih sidra i svojih jedara…jer je naš život istkan njima…zajedno, dva lista iste stranice, moje zemaljsko i moje nebesko
Jedra su naš bestežinski prostor, naš let, čežnja, onaj prostor gdje zaboravimo sve fizičko, gdje je sve bajkovito, fantazmagorično i nakon takvog se iskustva teško vratiti u hladnoću i surovost zbilje…
Da, ponekad je lijepo pristati uz neku obalu, spustiti sidro, zamotati jedro i prepustiti se ljepoti trenutka, miru, spokoju, poznatome bez ikakvih htijenja, želja. Ali dođe novi trenutak kad se poželi osjetiti vjetar u kosi, onaj vjetar koji svom silinom napinje jedro do njegovih krajnjih granica, upustiti se u nepoznato, otkriti neku novu obalu, željeti vrištati…i zapravo je prava umjetnost u oba se trenutka, u obje se te priče osjećati potpuno živim, svojim…i znati da smo i jedno, i drugo, i treće,…i sve smo to mi…sve nam je to potrebno da bi ostali „mi“…da ne izgubimo iz vida onaj put kojeg ponekad ne vidimo, ali ga osjećamo…taj fini, uvijek prisutan osjećaj koji nas vodi „našim“ putem…
Intuicija, viša sila, zvijezde…ma što god…nešto što nam signalizira kad je pravo vrijeme za podignuti sidro i uputiti se na pučinu, ususret vjetru…nešto što nam odaje koje su granice našeg jedra, da ne zaboravimo da se i ono može rastrzati (i mi možemo ostati u nekom međuprostoru)…i nipošto ne zaboraviti da se uvijek možemo samo sebi obratiti za pomoć…sami smo sebi najveći prijatelji ili neprijatelji…ne omalovažavam time ljude oko sebe, nas, baš naprotiv jer i njihova blizina utječe na pravac kojim kormilarimo…ali, sve što nam je potrebno je već u nama… ja pomoć za sebe ne mogu tražiti u nekome drugom, svoj život ne mogu živjeti kroz nekog drugog, za svoje odluke mogu na odgovornost pozvati samo sebe…ljudi oko mene mi mogu pomoći da nešto vidim, prepoznam…ali moj život nije u njima, ni kroz njih, već usporedo sa njima…jedan do drugoga
Ustvari je pomirba jedara i sidra umijeće slušanja sebe, svojih potreba, želja…ma rekla bih skoro neko zdravorazumsko promišljanje, ali zapravo je to umijeće „beyond“, iza razuma…negdje na marginama razuma, intuicije, negdje duboko u našem kodu, u onim zaostacima kolektivne svijesti duboko u svima nama, nešto što svatko ima u sebi ali ne vidimo ili nismo spremni vidjeti…ono nešto što osjećam, što ne znam objasniti…i, nisu svi spremni na svoja jedra i sidra, na taj teret, na to aktivno sudjelovanje u svom životu…na hrabrost slušanja samih sebe, na odgovornost samom sebi i na to kako se ne stidjeti svojih potreba, želja, već ih slijediti, ponekad i pod cijenu života
Zapravo je cijelo moje tijelo jedan prijemnik, jedan radar kojemu je zadaća uhvatiti svaki takav val, impuls i isčitati ga da bi se mogla kretati uz vjetar, uz struje, ne se suprotstavljati samoj sebi…jednostavno slušati i slijediti…(kad bi bili eterični, kad bi bili samo misli, bili bi raspršeni u svemu…ovako nas naše zemaljsko tijelo drži naš duh na okupu, na jednom mjestu)
…sjetim se onih trenutaka kad poželim napraviti nešto suludo, nešto što nije u skladu sa mojim godinama, sa mnom kakvom me drugi doživljavaju, sa mojim fizičkim mogućnostima…a to se ustvari javi moje jedro, ono ne zna tko sam imenom i prezimenom, ono ne zna za moje godine, gdje živim…ono kao da jednostavno osjeti, javi da mi je nešto u tom trenutku potrebno, da bih mogla dalje…na meni je da li ću taj impuls prepoznati (zapravo, htjeti prepoznati) i poslušati ga
uglavnom se doista i moram poslušati, ne smijem se ignorirati jer se želja ne izgubi, već samo postane jača i intenzivnija i „grize“ me sve više, ponekad postane toliko intenzivno da me trga…rekla bih da je to sve zbog „prokletstva“ prepoznavanja, neke osobne inicijacije u aktivno življenje…kad se više ne može gurati glava u pijesak, kad se uvijek mora smoći snage za prihvaćanje, za dalje…jer granica je prijeđena i „natrag“ više ne postoji kao alternativa…mislim da prije, unatoč svemu, nisam bila spremna na to sveukupno prihvaćanje (na ono potpuno prihvaćanje, a ne prihvaćanje samo dijelova koji mi odgovaraju), da bi me bilo uništilo…jer je to „sveukupno“ prilično moćno i treba se moći razbijati o stijene, imati snage vjerovati u sebe…a svaki je val toliko jak, surov, snažan ali…može se…svatko od nas ima pravi trenutak prepoznavanja, samo svoj…kad se spoje svi naši svjetovi,sva naša lica, kad se to može prihvatiti i kad počnemo „živjeti“…svjesno i aktivno ( bez razmišljanja, analiziranja, bez onog „istreniranog“)…vrijeme za dezinficirati se od „odraslosti“, granica, pročistiti se i dopustiti svojem dječjem srcu da nas vrati na put do samih sebe
…ja sam na moj način morala naučiti otpustiti svoja sidra, ne shvaćati ih kao jedini način života…previše sam bila uzemljena, previše „kruta“, previše ispečatirana pravilima, olako sam zanemarivala sve one impulse koji su mi bili poslani…vjerojatno mi prije nije bilo vrijeme, vjerojatno bi sve to bilo previše za mene, ne bih se možda bila znala nositi sa time…no, krenulo je ponovno od samog početka, od najobičnijeg prepoznavanja vibracija, od upoznavanja čistih elemenata…
…sad pokušavam uspješno pomiriti sidra i jedra za dobru, kvalitetnu plovidbu kroz život, da se ne nasučem, da ne potrgam svoje jedro, da mi sidro ne ostane predugo zaglavljeno, da ga ne zaboravim podignuti kad je vrijeme…puno je to slušanja, puno je to intervencija u životu…i nema više stajanja, nema zanemarivanja, postalo je čisto osluškivanje i djelovanje…to je ono što me umori ponekad, kad poželim biti samo jedro bez sidra ili sidro bez jedra, zaboraviti htjeti i željeti, nestati, raspršiti se…ali, ne želim biti jedno bez drugog, ma koliko ponekad bilo teško, zna biti poprilično interesantno i ponekad tako jako jednostavno…zapravo, živim jednu novu frekvenciju
…zanimljivo je kako djeca uvijek čeznu odrasti što prije, a odrasli kasnije žele vratiti u onu iskrenost, čistoću i naivnost vjerovanja djece…
„Nespokojan sam. Žudim za dalekim stvarima.
Duša moja bludi u čežnji da dodirne rub
tamne pučine.

O veliki drugi svijete, o plahoviti doziv tvoje
frule!

Zaboravljam, zaboravljam uvijek da nemam
krila za letenje, da sam prikovan za ovaj komad
zemlje za vječita vremena…“