…ceste neobuzdanih želja i snova nas vode do neslućenih vidika, mjesta…oko nas i u nama samima…to su one nevidljive ceste, ceste slijeđenih impulsa i vibracija koje nam daju život i čine nas još žednijima slobode…ceste koje nas presijecaju oduvijek, ali ih zaboravljamo živjeti…osjećamo njihove vibracije, podsjećaju nas često tijekom vremena da su još uvijek one ovdje, u nama, prisutne i čekaju…da dođe naše vrijeme, da odlučimo postati hrabri, suludi, da živimo svoje želje…
Je li došlo ono vrijeme, naše vrijeme da živimo bez zaštitne mreže postavljene pod nama? Da, sigurnije je sa mrežom i ogradama…ali vidik je ograničen, spontanost je zatomljena, kavezi pripremljeni čekaju…osjećam trnce dok sjedim na velikom valu, vjetar šiba, njegova sam pjena, sva su mi osjetila izoštrena…prepuštam se njegovoj silini da me nosi i osluškujem sebe…ponovno drugačija…koliko me to još ima?
Nema komentara:
Objavi komentar