Sasvim drugačije…željna tišine, mirnoće, promatranja, osluškivanja, boja…potrebna samo mog ritma dana, jutra, večeri…očišćeno od ikakvih drugih vanjskih podražaja…žedna cvrčanja cvrčaka, pjeva ptica, promatranja leptira, sunca, kiše, mora…samo priroda
Vraćam se u elementarno, iznova sakupljam sve svoje dijelove, pokušavajući njih, sebe zbiti u čvrstinu, nepokolebljivost, nepropusnost…u nepovredivost…
Osjećam kako se čvrsto hvatam za svaku takvu senzaciju, zaboravljajući sebe od prije…nije mi to više važno
Ponovno strah?? znam od čega, od gubitka mogućnosti…jer, volim sve svoje mogućnosti, volim njihovu širinu…nevjerojatno ih je živjeti, otkrivajući sve uvijek iznova…gubim li ih? Da li sam ih ikad uopće imala? Zavaravam li se? Već neko vrijeme?
Došao je trenutak kad se moram prisjetiti sebe, svega…kad moram zaokružiti svu svoju snagu, kad ponovno moram hrabro koraknuti ususret, sa vrha litice u nepreglednost, praznost…kad se moram svakom svojom stanicom prepustiti i…potrebno mi je osjetiti da će sve biti u redu…nikad prije ovoliko
Voljela bih napustiti i izgubiti sve ove tužne misli koje naviru iz najskrivenijih odaja mog bića, posvetiti se tome da skupim hrabrost i za ovaj zaron, da prikupim snage za neki novi smijeh, za novo veselje…ali oseka je nemilosrdno nahrupila na mene i svom silinom povukla sve sretne misli koje imam, koje mogu proizvesti…ostala sam gola, prazna, na dnu…okružuje me samo sol od isplakanih suza…
Trebam dodir pun ljubavi da mi udahne snage, da mi da života, da se otresem i dignem, da sam spremna za ovaj novi let, za novi smijeh…moram donijeti odluku... više ne mogu i ne smijem čekati i odgađati
Bojim se. Ima li u meni dovoljno vjere? Imam li snage za proći sve još jednom?
Nema komentara:
Objavi komentar