Zidovi, opipljivo, materija, sve uži prostor, zaustavljanje duha, tjesnoća, skučenost...naspram neprepoznatljivoj širokosti, bezgraničnosti…izgubljenost i pronalaženje…i usprkos svemu, granice…one uvijek prisutne granice.
Rastrgana sam između previše toga. Vrtlog me povukao iznova. Želja je jaka, prejaka. Slijedila sam sve ono što sam htjela. Sad sjedim na mom kamenom pragu ponovno razlomljena u bezbroj komada. Koža mi je sva ispucala. Izgleda poput mramora, sva sam raspuknuta. Umorna sam. Ipak imam granice. Znam, sad je vrijeme za dubok uzdah i podsjećanje na ono što je zaista vrijedno moje pažnje, vrijedno moje potpune prisutnosti. Vrijeme je za otpuštanje svega što me trga iz beznačajnih razloga. Sve što je nevažno za mene, moram izgubiti, otpustiti, zaboraviti. Ovo nisu kalkulacije, samo sučeljavanje sa sobom, vaganje i procjenjivanje što od svega zaista zahtjeva i zaslužuje moju prisutnost i pažnju.
Doista sam pravo dijete proljeća. Svako me iznova uništava onim neopisivim osjećajem života. Uništava me tom nasušnom potrebom i željom da me ima u svemu, svugdje. I vraćam se na onu rečenicu punu istine „ubija me to što mi daje život“. Život izjednačen sa otrovom. Dvije strane iste kovanice.
Širim se u sve većim koncentričnim krugovima. Topim se, isijavam, izgaram i poput komada užarenog iskovanog željeza uranjam u hladnoću vode, uranjam iz jedne krajnosti u drugu. Da se prestanem širiti, da se zaustavim, da se naglo osvijestim, da se prizemljim, da se ne raspršim u komadiće koji se više nikad neće spojiti, da prestanem isijavati ovu čudesnu crvenu boju prepunu života i čarolije, da ponovno postanem samo jedna od nevidljivih, izgubljena u masi sivila…barem na jedan kratak trenutak. Jer, ponovno sam ostala bez daha. A takvi su trenuci naprosto neprocjenjivi.
Neprepoznavanje, neshvaćanje. Nije mi više važno. Hodam dalje, prema novom usijanju. Ono slijedi ubrzo. Moj je krug zatvoren.
Nema komentara:
Objavi komentar