" Sanjaj za mene, hoćeš li", reče dječak djevojčici.
Sjedili su na vrhu vala i doručkovali. Sve oko njih je djelovalo zauvijek njihovo.
" A kako se to radi da se sanja za nekoga?"
" Za mene se to radi ovako: mora se zaboraviti gdje sam ja", reče dječak.
"Kao u igri skrivača. Ja ću se tako dobro sakriti da ćeš ti pomisliti da me nema. Onda ćeš gledati svakojake slike za mene, a bez mene. "
" Ali- naći ću te?
" Takva će biti moja skrivačica da ćeš se ti sjetiti cijelog svijeta, a mene ćeš zaboraviti. Gledat ćeš sav svijet a mene nećeš vidjeti. To se zove san-ono nešto nestvarno kao morska magla."
"Ah, to ne mogu", žalostivo će djevojčica. " Previše tražiš. To je jedino što ti ne mogu učiniti."
"Usudi se! Pa to je samo igra!"
"Ne mogu se usuditi. Ne mogu te zaboraviti. Ne mogu te ne vidjeti."
"Ali ako te molim? Jer ja bih htio malo sanjati. Gledati kako izgleda sunce, mjesec i sve ostalo bez vidljivog mene."
" Ali što će ti tako ružan san?"
"Onako. Treba mi", odgovori tajanstveno dječak. Koža mu se prelijevala modro, sve modrije. Kosa mu se stala kovrčati sitno, sve sitnije, ruke mu postajale zlatne, sve zlatnije.
" A poslije ću se probuditi?"
" Ja ću te probuditi, poljupcem."
" Ah! Ali...."
On joj stavi prst na usta, i zagleda se u njezine oči, čas modre, čas plave.
"Da" reče ona, i u pogledu joj zaiskriše suze budućeg sjećanja.
A pristala je , kažu, zbog poljupca.
Prije nego što će utonuti u san-skrivačicu, ona promuca:
" Kaži mi, gdje ćeš se sakriti? Šapni mi da znam makar samo kratak čas-prije nego što zaboravim."
On se sagne, prisloni usne na njezino srce, i prošapće:
"Ovdje."
Kvintet solo - V. Krmpotić
Nema komentara:
Objavi komentar