Jednom je davno,ne znam kad…zapravo, možda to i nije bilo toliko davno…u jednom sasvim običnom selu, živjela jedna sasvim obična djevojčica… zapravo možda ona i nije bila toliko obična ili je ustvari bila baš jedna neobično obična…
Željela je vjerovati da su svi koji žive tamo poput nje. Je li doista bilo tako? Tražila je oduvijek u njihovim očima nekakve poglede prepoznavanja, naznake da su međusobno sličniji nego što to pokazuju. Jer, nije ih prepoznavala, nije ih se sjećala. Bila je toliko obična, a živjela nešto što nije mogla dijeliti sa nikime. Kako je to moglo biti? Često su je njihove priče trovale, pogađale…Usprkos svemu, voljela je svoje selo, voljela je tu njegovu običnost ili neobičnost. Ljude koji hodaju sa prirodom ruku pod ruku. Iako je u sebi naslućivala da im nedostaje onog dubokog poštovanja prema svemu, prema životu samome. Nekako je naučila prihvaćati sebe takvu, njih takve. Jer, nije ih mogla promijeniti. Mogla je samo živjeti sebe što je bolje znala, čak i kad se nije znala izreći. Sve je, jednostavno, bilo.
Znala je satima sjediti na morskoj obali, upravo onoj gdje je od rođenja dolazila, u miru i tišini promatrati more. Žeđala je za jednostavnošću, čeznula za životom u onom njegovom čistom obliku, za jasnoćama, za smislom i jednostavno prihvaćanjem…
Jedna ju je kiša iznenadila. Pljusak ničime nagoviješten, zatekao ju je potpuno nespremnu, oprao do kože, do kostiju i još dublje. Podsjetio je da je nekoć znala letjeti. Sjetila se svojih davnih snova i želja. Svih onih htijenja koje je putem ostavljala sa strane, puštala, zaboravljala. Taj ju je pljusak podsjetio kakva sve može i želi biti, da ona sama odlučuje gdje završava, gdje su joj rubovi.
Oči su joj počele vidjeti boje. Osjećala je neke nove, a već tako poznate mirise, prepoznavala želje koje je oduvijek naslućivala negdje u sebi. Nije bila sama. Na morskim su valovima sjedili dječaci i djevojčice. Bili su zlatni, pjenasti, prozračni, sam smiješak. Osjetila je veliku čežnju da bude poput njih, da bude sa njima, da se i ona pretvori u smiješak. Osjetila je poznatost, nikad prije takvu. I znala je da je ona zapravo oduvijek jedna od njih.
Njezini su snovi postali čudnovati. U njima je neumorno letjela, obilazila cijelu zemljinu kuglu i dalje…i svugdje se osjećala kao da upravo tamo pripada. Bilo je to kao da u sebi ima zrnce baš svakog tog mjesta. Ali kako je mogla sve to poznavati i prepoznavati kad nikad prije nije bila tamo? Ili možda ipak?? Možda nekad? Željela je sve više, a morala je ostati skromna u svojoj širokosti. Paziti da se ne izgubi u toj pohlepnoj gladi za životom. Jer, koliko god odlazila, od sebe nije mogla pobjeći…učila se prepuštati svakoj struji, vjetru, kapljicama onoliko koliko joj je potrebno, voljeti svoj život i sebe. Učila je voljeti odlaziti, odlaziti i vraćati se... ne zadržavati ništa, nego pustiti sve da jednostavno bude…Pronalazila je u sebi previše toga. Otkrivala se iznova samoj sebi. Stalno drugačija, a opet ista kakva je oduvijek bila.
Kapljice te kiše još i sad ponekad osjeti. Sjeti ih se i osmjehne. Još uvijek ona puna veselja dopušta kiši da je smoči, da je podsjeti makar na kratko na onaj, ničime nagoviješten pljusak. I osjeti ga ponekad samo na misao udaljenosti. To je on uvijek zapravo i bio…samo misao, samo osjećaj…iako je sad znala da ne želi postati ovisna o njemu, jer se sve to već nalazi u njoj samoj, bila je neizmjerno zahvalna što ga je doživjela u takvom intenzitetu…
Zna da zaboravlja, iznova zaboravlja…hoće li se ičega sjećati?...
Nema komentara:
Objavi komentar