…gušenje i sputavanje ljudskim sitničavostima, njihovim frustracijama i nezadovoljstvima…od kreativnosti je ostala samo točkica, a prevladalo je zanatstvo…izgubiš se, izgubiš bit svega, nestane iskrenosti, nestane tebe…postaneš taoc vlastitog života, čovjek pomiješanih prioriteta, držiš se za nekakve takozvane snove i hodaš stranputicom…putem koji te odvodi dalje,sve dalje od samog sebe…i ne prepoznaješ više onaj put do sebe, nestaje sve ono što možeš biti, ne čuješ se više…to je ono vrijeme kad se drastičnim promjenama moraš vratiti na početak, početak sebe…vrijeme kada dobiješ onu dragocjenu priliku za svoje ponovno osluškivanje…novo učenje prepuštanju strujama, svojim željama, potrebama…kad dobiješ novu priliku da se sazdaš od svih elemenata koji te čine, da se izgradiš od svih kockica koje posjeduješ…opet isti, a toliko drugačiji.
I onda uvidiš da svoj život moraš živjeti u potpunosti, u svakom trenutku dana i na bilo koji način…jedino što postane važno je tvoja apsolutna prisutnost u njemu.
…postajem sve više sebična, razorna, nezaustavljiva, moćna, čvrsta…ali ja nemam više što izgubiti, već sam ostala bez svega i našla sam sebe…odmaknula sam sve svoje ljuske, svega čime sam ovijena i gledam u samu moju srž…i poželim živjeti u potpunosti elementarno, isključivo od sunca, vjetra, kiše…da mi ništa nije potrebno…da samo dišem, napokon punim plućima…da jednostavno „budem potpuna“ u svakom svom trenutku, ma kakav on bio…
…postajem ovisna o jutarnjim tišinama u sebi, svakodnevnim ponovnim mikro rođenjima, ovisna o onoj pomirenosti sa samom sobom, sa trenutnom nezahtjevnošću… u svakom takvom najtišem trenutku dolazim do najmoćnijih saznanja i spoznaja, o sebi, o svojim mogućnostima, željama, htijenjima…kako ih iznova prepoznavati, pronalaziti? Zapravo, kako zadržati sebe takvu?...jer, svako mi jutro nosi pun naramak mogućnosti, nove prilike, nove odluke… jesam li u potpunosti svjesna težine i zahtjevnosti ovog ključa svog života kojeg držim u ruci?
Nema komentara:
Objavi komentar