Koliko sam samo puta poželjela biti muško, biti ono pravo stereotipno muško kojem se živo j… , koji živi svoj život bez obzira na sve oko sebe, biti bahata i ne obazirati se na spočitavanja bilo kakve vrste, na sve predrasude koje me okružuju…oduvijek…na koje se ja više ne obazirem, već uporno vozim svojim kolosijekom… cestom neobuzdanih želja…barem volim vjerovati da je tako.
Ponekad se osjećam gotovo kao kamikaza dok tako jurim svojom cestom. Bez zadrške i ikakve proračunatosti slijedim svoje neobuzdane želje. Nema stajanja i kao da više ne postoji vrijeme da ih promatram, analiziram i spoznajem koliko su one u svojoj biti istinske i stvarne. Vjerujem da jesu. Slijedim ih i pod cijenu života, nekom rušilačkom snagom. Življenje na život ili smrt. Uostalom, trenutak smrti je trenutak kad smo najbliži životu. To je ona točka gdje se život i smrt isprepliću. Jer bez tog predavanja, potpunog i cjelovitog, ustvari nema pravog života. Dotaknula sam tu točku jednom i sad je nestao strah. I kao da više ne znam drugačije. Kretanje, kretanje, kretanje…Jednostavno sam se navukla na bijelu liniju, punu, isprekidanu…koja nestaje pod mojim nogama. Potrebna mi je sve više i više.
Zapravo mislim da iz mojih želja izranjaju moje potrebe. Razne potrebe koje bih jednom riječju mogla opisati kao SLOBODA…svega što može postojati (izbora, misli, djelovanja, bivanja…), sloboda da budem JA. Radije odlazim u suprotnom pravcu, nego da gubim tu slobodu. Zato i živim na drugoj strani...svega. Neprocjenjiv je onaj trenutak i bljesak spoznaje kad od neizmjerne sreće skoro počnem hiperventilirati da mogu što poželim. Da stvarno mogu. Ako samo poželim. Ej, ja stvarno mogu bilo što!
O, kako ja obožavam ovaj život! Neizmjerno.
Definitivno bih umrla od previše života, da živim bit svakog trenutka u danu. Ali, postajem šašava u slijeđenju tih impulsa i jednostavno me baš briga.
Nema komentara:
Objavi komentar