nose me ona, često…bliže ili dalje…trenutno je to kućica u planini, „in the middle of nowhere“, mir i tišina…elementarno, primarno, očišćeno od „luksuza“, zona bez signala…pratim samo svoje potrebe…može li čovjek trebati više? treba li čovjek željeti više?…jedino što mi nedostaje je more, uvijek more…onaj miris soli, šum valova…znam da mu se ubrzo vraćam, pa mi taj nedostatak ne pada teško, mogu se smireno prepustiti doživljavanju ove okoline…more mi se vrlo neprimjetno uvuklo pod kožu, izjednačilo sa životom, dio je mene i volim ga osjećati u svojoj blizini…nije bilo oduvijek tako, nisam bila svjesna njegovog značaja za mene, ova me nova čežnja za njime, ta potreba da sam uvijek tu negdje, blizu, iznenadila i još ne vjerujem koliko sam u sebi „morska“, koliko se mijenjam i živim sa njime …uvijek sam se držala zemlje, okarakterizirala se njom, izjednačila i sad se pronalazim u jednom potpuno drugom obliku, onom kojeg sam oduvijek, skoro mogu reći podcjenjivala, zanemarivala, zapostavljala…pa nekako dođem do spoznaje da sam kao dijete bila manje dijete nego sad i kao da sam oduvijek bila zagušena, isprana „znanjem“ , „razumom“, „razmišljanjima“…hoću li se ikad očistiti toga, barem malo?
…jedna je drugačija beskrajnost prisutna ovdje…planine, kanjoni, visine, izvori vode…osjećam se neznatnom u jednom novom, drugačijem okruženju…prekrasan pogled na veličanstvenost prirode, koja se u jednom trenutku može pretvoriti u čistu surovost…gdje svaki put čovjek iznova shvaća koliko je minoran u toj međusobnoj usporedbi…shvaća koliko mu je zapravo potrebno to osluškivanje prirode, za preživljavanje, snalaženje…i skoro bih se rasplakala od tuge jer postoje tolika mjesta na svijetu koja neću vidjeti, doživjeti, osluškivati…pa se zapitam zbog čega smo ovoliko ograničeni tjelesno?
svaka me svježina jutarnjeg povjetarca prisjeti da je moj život dobar…da sve radim jer sam ja sama upravo tako odlučila, da u svakom trenutku imam pravo izbora, i da je to već previše…mogu li se nositi sa tom odgovornošću?
Zapitam se kako bi mi samo život izgledao da živim na ovakvom mjestu? Koje bi moje mane i vrline došle do izražaja u ovakvoj tišini, ovakvom okruženju? Koliko bih samo različitih života mogla živjeti… zapravo, svi mi…ja ista, rođena negdje drugdje, odrasla u drugačijem okruženju…poput figurice izmodelirane od plastelina…jer, svaki komad plastelina dobiva jedan samo svoj osobni pečat…i svako bi takvo mjesto ostavilo neki samo svoj trag na meni…koliko bih, svaki takav put, bila drugačija?
…bez obzira gdje se nalazim ili dođem, znam da je moj život neotuđivo povezan sa mojim korijenima, sa lozama od kojih sam potekla, mjesta gdje sam rođena, odrasla…da kroz sva ova mjesta koja dodirnem, kroz koje prolazim na svom putu, zapravo učim kako sebe još bolje smjestiti u mom životu, kako se još više prepoznavati, upoznavati, oplemenjivati, slušati …
Promatram ljude koji žive ovdje…nalazimo se pod istim nebom, sunce nam isto sjaji, oblaci i ovdje putuju nebom, zvijezde se svaku večer međusobno stišću na nebu…i ti su ljudi isti kao i svi ostali, svugdje na svijetu, bez obzira na vjere, nacionalnosti, prepuni snova, želja, čežnji i nezadovoljstva…
Ali, često ostaju zaglavljeni u prošlosti, na koju ne mogu utjecati…ne primjećujući teret koji vuku za sobom, žive priče prošlosti, slike prošlosti, dok su to sve sami odbljesci u raznoraznim ogledalima…ne shvaćajući da živeći tako žive neki tuđi život, ne svoj…i svaki se put iznova zapitam zbog čega tražimo sreću izvan nas, dalje od svoje svake, i one najmanje, ali time ništa manje važne odluke…kad svakog trenutka, ali baš svakog trenutka u životu imamo priliku za promjenu, za odbaciti svoju staru ulogu…i jednostavno sudjelovati u životu…prestati pričati u vjetar, prestati biti onaj nijemi promatrač i preuzeti njegove niti u svoje ruke…i zbog svoje dobrobiti preuzeti tu najvažniju i najtežu odgovornost, onu prema samome sebi…jer, vremena imamo malo…koliko možemo bit bahati i oholi?
Nema komentara:
Objavi komentar