...tetovaže...

Sva sam istetovirana, išarana. Iscrtana mi je koža u potpunosti. Krv mi je prezasićena. Prepuna sam crteža, tragova, ožiljaka. Komadići drugačijeg i drugih su moji sastavni dijelovi…oduvijek, još od prapočetaka. Ne znam postoji li imalo slobodnog mjesta, praznine na mojoj koži, u meni. Neke su tetovaže još uvijek vidljive, tragovi svježi. Druge lagano blijede kako vrijeme prolazi, nestalo je one njihove početne sugestivnosti.
Zaboravljam…polako ali sigurno. Gubim se po novim pustopoljinama, tragam za drugačijim putešestvijama. Otkrivam iznova sve one stare, davno zametnute komadiće, izblijedjele crteže, svaki put bogata za još jednu samospoznaju. Pronalazim davno ostavljane mrvice, dok se vraćam kući. Prelamam se na stazama „novog“ i „starog“. Sve postaje jedno.
Saznanja kakva sve mogu biti, zapljusnu me poput plimnog vala i dok se trudim u tom trenutku ostati na svojim nogama, ne dopustiti da me svojom silinom iznova odnesu daleko od same sebe, mirnoća nakon svakog je zapanjujuća. Svaka nova spoznaja ispočetka ispituje moje granice. Gdje su mi rubovi? Koliko se zapravo mogu promijeniti? Koliko novog mogu upiti? Koliko staroga otpustiti? Koliko mogu biti prozračna i svakom takvom valu, svakoj toj tišini dopustiti da prostruji kroz mene, da me dodirne, oplahne, obujmi, a ne pomakne od same sebe, ne djeluje na moju bit, srž? Koliko sam spremna učiti, prihvaćati? Zbog čega sam unatoč svim bojama u sebi, poznavanju tolikih nijansi života, usprkos svim mogućnostima, ja toliko crno-bijela? Toliko krajnja i granična? Toliko principijelna?
Ponekad čak ne prepoznajem pojedine crteže kojima sam obilježena. Pa se upitam „da li je ovaj crtež oduvijek sa mnom ili je to nešto novo?“ Gubim pojam o vremenu nastanka pojedinog. Blijedi su, neki samo naznake, neki su već postali samo osjećaj koji me svako toliko iznenadi „prepoznavanjem“ mirisa, okusa, dodira podsjeti da su još uvijek prisutni u meni, da su davno bili i postali dio mene, obilježili me, da postoje u mojoj krvi. Ne želim se gubiti pokušavajući shvatiti odakle ih poznajem, u kojem smo dijelu hodali zajedno, bili jedno. Osjećam da jednom jesmo. Hoćemo li ubuduće? Ne znam i znam da je u redu ukoliko i nećemo. Sad znam i možda napokon mogu iskrenog srca prihvatiti da je zapravo sve, bez obzira kako bude, u najboljem redu.
Nova slika postaje sve jača. Sve je više detalja, boja, mirisa i zvukova…

...nose me krila...

nose me ona, često…bliže ili dalje…trenutno je to kućica u planini, „in the middle of nowhere“, mir i tišina…elementarno, primarno, očišćeno od „luksuza“, zona bez signala…pratim samo svoje potrebe…može li čovjek trebati više? treba li čovjek željeti više?…jedino što mi nedostaje je more, uvijek more…onaj miris soli, šum valova…znam da mu se ubrzo vraćam, pa mi taj nedostatak ne pada teško, mogu se smireno prepustiti doživljavanju ove okoline…more mi se vrlo neprimjetno uvuklo pod kožu, izjednačilo sa životom, dio je mene i volim ga osjećati u svojoj blizini…nije bilo oduvijek tako, nisam bila svjesna njegovog značaja za mene, ova me nova čežnja za njime, ta potreba da sam uvijek tu negdje, blizu, iznenadila i još ne vjerujem koliko sam u sebi „morska“, koliko se mijenjam i živim sa njime …uvijek sam se držala zemlje, okarakterizirala se njom, izjednačila i sad se pronalazim u jednom potpuno drugom obliku, onom kojeg sam oduvijek, skoro mogu reći podcjenjivala, zanemarivala, zapostavljala…pa nekako dođem do spoznaje da sam kao dijete bila manje dijete nego sad i kao da sam oduvijek bila zagušena, isprana „znanjem“ , „razumom“, „razmišljanjima“…hoću li se ikad očistiti toga, barem malo?
…jedna je drugačija beskrajnost prisutna ovdje…planine, kanjoni, visine, izvori vode…osjećam se neznatnom u jednom novom, drugačijem okruženju…prekrasan pogled na veličanstvenost prirode, koja se u jednom trenutku može pretvoriti u čistu surovost…gdje svaki put čovjek iznova shvaća koliko je minoran u toj međusobnoj usporedbi…shvaća koliko mu je zapravo potrebno to osluškivanje prirode, za preživljavanje, snalaženje…i skoro bih se rasplakala od tuge jer postoje tolika mjesta na svijetu koja neću vidjeti, doživjeti, osluškivati…pa se zapitam zbog čega smo ovoliko ograničeni tjelesno?
svaka me svježina jutarnjeg povjetarca prisjeti da je moj život dobar…da sve radim jer sam ja sama upravo tako odlučila, da u svakom trenutku imam pravo izbora, i da je to već previše…mogu li se nositi sa tom odgovornošću?
Zapitam se kako bi mi samo život izgledao da živim na ovakvom mjestu? Koje bi moje mane i vrline došle do izražaja u ovakvoj tišini, ovakvom okruženju? Koliko bih samo različitih života mogla živjeti… zapravo, svi mi…ja ista, rođena negdje drugdje, odrasla u drugačijem okruženju…poput figurice izmodelirane od plastelina…jer, svaki komad plastelina dobiva jedan samo svoj osobni pečat…i svako bi takvo mjesto ostavilo neki samo svoj trag na meni…koliko bih, svaki takav put, bila drugačija?
…bez obzira gdje se nalazim ili dođem, znam da je moj život neotuđivo povezan sa mojim korijenima, sa lozama od kojih sam potekla, mjesta gdje sam rođena, odrasla…da kroz sva ova mjesta koja dodirnem, kroz koje prolazim na svom putu, zapravo učim kako sebe još bolje smjestiti u mom životu, kako se još više prepoznavati, upoznavati, oplemenjivati, slušati …
Promatram ljude koji žive ovdje…nalazimo se pod istim nebom, sunce nam isto sjaji, oblaci i ovdje putuju nebom, zvijezde se svaku večer međusobno stišću na nebu…i ti su ljudi isti kao i svi ostali, svugdje na svijetu, bez obzira na vjere, nacionalnosti, prepuni snova, želja, čežnji i nezadovoljstva…
Ali, često ostaju zaglavljeni u prošlosti, na koju ne mogu utjecati…ne primjećujući teret koji vuku za sobom, žive priče prošlosti, slike prošlosti, dok su to sve sami odbljesci u raznoraznim ogledalima…ne shvaćajući da živeći tako žive neki tuđi život, ne svoj…i svaki se put iznova zapitam zbog čega tražimo sreću izvan nas, dalje od svoje svake, i one najmanje, ali time ništa manje važne odluke…kad svakog trenutka, ali baš svakog trenutka u životu imamo priliku za promjenu, za odbaciti svoju staru ulogu…i jednostavno sudjelovati u životu…prestati pričati u vjetar, prestati biti onaj nijemi promatrač i preuzeti njegove niti u svoje ruke…i zbog svoje dobrobiti preuzeti tu najvažniju i najtežu odgovornost, onu prema samome sebi…jer, vremena imamo malo…koliko možemo bit bahati i oholi?

...odrazi, projekcije...

Vraćam se na zrcala, odraze…proteklih su me dana nekakvi, za mene, iznenađujući događaji ponovno usmjerili na njih…
Zbog čega posjedujemo onu neku nepopravljivu želju za opravdavanjem…sebe, svojih postupaka pred drugim ljudima? Zbog čega se oni imaju potrebu opravdavati meni? Očekujemo li da nas svi vole, da se svima sviđamo kao osobe? Možda je to izraženije u onim trenucima kad se ni samima sebi ne sviđamo, kad nas postupci koje činimo odvedu u neku nepoznatu stranu nas? Nešto što možda nikad nismo mislili da smo sposobni napraviti? Da li se to javlja ona naša urođena želja da nam se sa odobravanjem smješkaju? Ona što nas prati od samog rođenja…pohvaljivanje bebe ili djeteta kad učini nešto simpatično, zatim ponavljanje toga, čak u trenucima kad ne treba, a sve u želji za ponovnim odobravanjem, smiješkom…zbog čega često mislimo da nismo dovoljni ili dovoljno „dobri“ovakvi kakvi jesmo?
a znam, zapravo sam svjesna da nemam pravo nikome suditi o njegovim postupcima, djelima, mislima…o svemu tome mogu imati svoje mišljenje, možda promišljati kako bih se ja u takvim ili sličnim situacijama postavila…ali to je zaista sve samo puko nagađanje, zamišljanje nepoznatog, poistovjećivanje sa nečime zapravo neistraženim…i sve vodi ka tome da moj ego traži potvrdu od nekog drugog da zapravo nisam tako loša osoba kako možda sama u tom trenutku mislim i vjerujem, da sam na dobrom putu i da ne činim nikome nikakvu štetu…dok je zapravo sasvim suprotno…
…i svi smo isti, a tako različiti…okružuju me samo odrazi, moje imaginacije…kao da živim u sobi ogledala, okružena projekcijama ljudi koje ne poznajem…možda neki djelić njih, možda samo živim uvjerena da ih znam…jesam li ja jedina stvarna osoba u tome? Ili sam i ja samo još jedna svoja imaginacija…
Grize me sad misao, koliko uistinu poznajemo nekoga? Koliko poznajemo sebe? Kojim sistemom odabiremo kockice kojima gradimo sve te projekcije? I koja su načela po kojima slažemo sliku, zapravo odraz, sebe, drugih? Svaka, ali baš svaka, odluka koju donesemo, pa i ona najmanja, sa sobom nosi teret odgovornosti…prema sebi, prema drugima…imamo li obraza živjeti svaku od njih? zbog čega nekako olako dajemo sva ta silna obećanja, pa i ona „zauvijek“? možemo li uopće pojmiti bilo što van upravo ovog trenutka kojeg živimo?
Očekujem li da svi što me okružuju posjeduju ista moralna načela poput mene? Očekujem li da su nam svima životne vrijednosti jednake? Očekujem li da su jači od svojih slabosti i da ne popuste pred njima? Očekujem li ja to od same sebe? Što se dešava kad dobijem novu kockicu spoznaje o nekoj osobi?...o sebi?
Koliko je stvarna i duboka moja želja da ih „upoznam“, prihvatim? Da kroz to spoznam sebe? U kojim se zapravo točkama života prepoznajemo, ispreplićemo? Da li sam spremna potonuti u sve njihove i svoje dubine? Želim li to i mogu li nas prihvatiti onakvima kakvi jesmo u bilo kojem trenutku? Jesam li toliko hrabra? Jer, samo je trenutak dovoljan da skrenemo sa zacrtanog puta…treptaj oka da nas povede u nepoznatom smjeru…onaj jedan trenutak kad razum izgubi riječi i srce nas povede cestom koju ni u snu nismo naslućivali…jedan mali trenutak razorne snage…kad si ponovno dijete…ali trenutak koji može uništiti previše toga…da li je vrijedno?
Imam li obraza pogledati ih u oči i reći da me nije briga, da me stvarno nije briga, kako će prolaziti kroz život…a pritom biti potpuno iskrena? Mogu li uvijek biti dosljedna…samoj sebi?
Doista, poželim biti plošna, površna…i doslovna. ..i jednostavna…i obična.
Ali nisam ja ta koja odabire.