...priča (ili možda bajka?) o jednoj djevojčici...

Jednom je davno,ne znam kad…zapravo, možda to i nije bilo toliko davno…u jednom sasvim običnom selu, živjela jedna sasvim obična djevojčica… zapravo možda ona i nije bila toliko obična ili je ustvari bila baš jedna neobično obična…
Željela je vjerovati da su svi koji žive tamo poput nje. Je li doista bilo tako? Tražila je oduvijek u njihovim očima nekakve poglede prepoznavanja, naznake da su međusobno sličniji nego što to pokazuju. Jer, nije ih prepoznavala, nije ih se sjećala. Bila je toliko obična, a živjela nešto što nije mogla dijeliti sa nikime. Kako je to moglo biti? Često su je njihove priče trovale, pogađale…Usprkos svemu, voljela je svoje selo, voljela je tu njegovu običnost ili neobičnost. Ljude koji hodaju sa prirodom ruku pod ruku. Iako je u sebi naslućivala da im nedostaje onog dubokog poštovanja prema svemu, prema životu samome. Nekako je naučila prihvaćati sebe takvu, njih takve. Jer, nije ih mogla promijeniti. Mogla je samo živjeti sebe što je bolje znala, čak i kad se nije znala izreći. Sve je, jednostavno, bilo.
Znala je satima sjediti na morskoj obali, upravo onoj gdje je od rođenja dolazila, u miru i tišini promatrati more. Žeđala je za jednostavnošću, čeznula za životom u onom njegovom čistom obliku, za jasnoćama, za smislom i jednostavno prihvaćanjem…
Jedna ju je kiša iznenadila. Pljusak ničime nagoviješten, zatekao ju je potpuno nespremnu, oprao do kože, do kostiju i još dublje. Podsjetio je da je nekoć znala letjeti. Sjetila se svojih davnih snova i želja. Svih onih htijenja koje je putem ostavljala sa strane, puštala, zaboravljala. Taj ju je pljusak podsjetio kakva sve može i želi biti, da ona sama odlučuje gdje završava, gdje su joj rubovi.
Oči su joj počele vidjeti boje. Osjećala je neke nove, a već tako poznate mirise, prepoznavala želje koje je oduvijek naslućivala negdje u sebi. Nije bila sama. Na morskim su valovima sjedili dječaci i djevojčice. Bili su zlatni, pjenasti, prozračni, sam smiješak. Osjetila je veliku čežnju da bude poput njih, da bude sa njima, da se i ona pretvori u smiješak. Osjetila je poznatost, nikad prije takvu. I znala je da je ona zapravo oduvijek jedna od njih.
Njezini su snovi postali čudnovati. U njima je neumorno letjela, obilazila cijelu zemljinu kuglu i dalje…i svugdje se osjećala kao da upravo tamo pripada. Bilo je to kao da u sebi ima zrnce baš svakog tog mjesta. Ali kako je mogla sve to poznavati i prepoznavati kad nikad prije nije bila tamo? Ili možda ipak?? Možda nekad? Željela je sve više, a morala je ostati skromna u svojoj širokosti. Paziti da se ne izgubi u toj pohlepnoj gladi za životom. Jer, koliko god odlazila, od sebe nije mogla pobjeći…učila se prepuštati svakoj struji, vjetru, kapljicama onoliko koliko joj je potrebno, voljeti svoj život i sebe. Učila je voljeti odlaziti, odlaziti i vraćati se... ne zadržavati ništa, nego pustiti sve da jednostavno bude…Pronalazila je u sebi previše toga. Otkrivala se iznova samoj sebi. Stalno drugačija, a opet ista kakva je oduvijek bila.
Kapljice te kiše još i sad ponekad osjeti. Sjeti ih se i osmjehne. Još uvijek ona puna veselja dopušta kiši da je smoči, da je podsjeti makar na kratko na onaj, ničime nagoviješten pljusak. I osjeti ga ponekad samo na misao udaljenosti. To je on uvijek zapravo i bio…samo misao, samo osjećaj…iako je sad znala da ne želi postati ovisna o njemu, jer se sve to već nalazi u njoj samoj, bila je neizmjerno zahvalna što ga je doživjela u takvom intenzitetu…
Zna da zaboravlja, iznova zaboravlja…hoće li se ičega sjećati?...

…djeca čežnje i želja…

mislim da je došlo vrijeme da pokušam uobličiti riječima nešto o čežnji…
danas ću sebe ipak svrstati u nešto…u grupu tankoćutnih, osjećajnih, čeznutljivih duša…onu nezahvalnu, a tako lijepu i nestvarnu skupinu
…čežnja je dio nas, kao što smo mi dio čežnje…jedno bez drugog ne postojimo…živimo za snoviđenja i iluzije…često se pitam jesam li dovoljno hrabra…samo što hrabrost u ovom slučaju ne znači ono što nas uče…ona ne znači biti junakom u fizičkom pogledu…
mi smo junaci srca…naša je hrabrost rušiti ustaljeno, graditi i živjeti snove…u svakom slučaju, krenuti dalje…bacanje sa litice, let između oblaka…neki put se te iluzije slome, skrše usput i nas, upadnemo u zaglušujuću tišinu (mislim da nam je to najgora kazna u životu), tišinu u kojoj se moramo svaki put ponovno pronalaziti…i kad mislimo da više u nama ne postoji snage za dalje, da je svaka naša želja nestala, da nas je čežnja napustila, sjenka se odšila….podignemo se, otresemo koljena i ona počinje tinjati…onda se iz te tišine počinju javljati riječi, misli, boje…i mi ponovno djelujemo…
žudnja, čežnja…naše je tijelo ispleteno njome, utkana je u naš kod…njezino je sjeme dio nas…mi smo njezina djeca, ona je naša majka i jednostavno smo jedno…mi ne postojimo bez nje, kao što ona ne postoji bez nas…neraskidivo povezani do naše smrti…jer ona nikad ne umire…točka čežnje je uvijek prisutna u nama…ponekad nas preuzme do neprepoznatljivosti, ponekad se skupi u neznatnu, nevidljivu točkicu, ali je uvijek prisutna tu, u nama…ona je ono naše božansko
jača je od bilo kakvog straha nepoznatog…zbog nje rušimo svoje izlizane svjetove, živimo snove, prevrćemo si živote…i sve zato jer želimo „živjeti“…i opet dolazimo na isto „lust for life“…žudnja, čežnja…bez obzira kako se u pojedincu manifestira, to je ono nešto uvijek prisutno što nas goni, tjera i ne da nam mira…čak i u slučaju kad je ne prepoznajemo, mi smo predodređeni živjeti na granici, bacati se u život sa litica…ustvari, živjeti na život ili smrt…život na rubu je naš život…to je naš smisao
da, iznenadim se koliko, ali hrabra sam…mi smo hrabri…i ako poželimo u nekom trenutku odustati od svega, dignuti ruke, ne možemo… i ako zastranimo sa tog puta, bilo namjerno ili nenamjerno, uvijek se vraćamo…jer mi ne znamo postojati drugačije…jer su naši putevi njome predodređeni
mi znamo da svaka plitkost i površnost moraju imati svoju dubinu i tragamo za njom…bilo da tonemo, letimo ili želimo dotaknuti sunce…naša je priroda tragalačka i znamo, ustvari, uvjereni smo do srži, da tako nešto postoji (koliko god sumnjamo…dok je moje zemaljsko protiv, moje nebesko ne dvoji)…jer mi smo je već doživjeli…možda ne znamo kada, ali ono naše najdublje, naša bit je uvjerena u to…već smo nekoć bili jedno sa njom i jedino što želimo doživjeti tu punoću, savršenstvo i potpunost ponovno…svi oni prepoznati čarobni trenuci su ustvari samo odbljesci toga (sjećanja)…i zato hrabro odbacujemo sve ustaljenosti, konvencije, hodamo onim sporednim putem…i tragamo…jer želimo još više i jer znamo da ono postoji…uostalom, kako nam može nedostajati nešto što ne znamo da postoji?
I bez obzira na sve naše srušene ili ostvarene iluzije i snove uvijek ćemo biti puni želja, čežnje i žudnje…tragati ćemo cijelog života, jer smo to mi…jer naše zaneseno dječje srce ne zna živjeti drugačije…jer je to jače od razuma, od nas, od života…
…jer smo mi tragači…djeca čežnje i želja...a tko bolje traži od djece?