mislim da je došlo vrijeme da pokušam uobličiti riječima nešto o čežnji…
danas ću sebe ipak svrstati u nešto…u grupu tankoćutnih, osjećajnih, čeznutljivih duša…onu nezahvalnu, a tako lijepu i nestvarnu skupinu
…čežnja je dio nas, kao što smo mi dio čežnje…jedno bez drugog ne postojimo…živimo za snoviđenja i iluzije…često se pitam jesam li dovoljno hrabra…samo što hrabrost u ovom slučaju ne znači ono što nas uče…ona ne znači biti junakom u fizičkom pogledu…
mi smo junaci srca…naša je hrabrost rušiti ustaljeno, graditi i živjeti snove…u svakom slučaju, krenuti dalje…bacanje sa litice, let između oblaka…neki put se te iluzije slome, skrše usput i nas, upadnemo u zaglušujuću tišinu (mislim da nam je to najgora kazna u životu), tišinu u kojoj se moramo svaki put ponovno pronalaziti…i kad mislimo da više u nama ne postoji snage za dalje, da je svaka naša želja nestala, da nas je čežnja napustila, sjenka se odšila….podignemo se, otresemo koljena i ona počinje tinjati…onda se iz te tišine počinju javljati riječi, misli, boje…i mi ponovno djelujemo…
žudnja, čežnja…naše je tijelo ispleteno njome, utkana je u naš kod…njezino je sjeme dio nas…mi smo njezina djeca, ona je naša majka i jednostavno smo jedno…mi ne postojimo bez nje, kao što ona ne postoji bez nas…neraskidivo povezani do naše smrti…jer ona nikad ne umire…točka čežnje je uvijek prisutna u nama…ponekad nas preuzme do neprepoznatljivosti, ponekad se skupi u neznatnu, nevidljivu točkicu, ali je uvijek prisutna tu, u nama…ona je ono naše božansko
jača je od bilo kakvog straha nepoznatog…zbog nje rušimo svoje izlizane svjetove, živimo snove, prevrćemo si živote…i sve zato jer želimo „živjeti“…i opet dolazimo na isto „lust for life“…žudnja, čežnja…bez obzira kako se u pojedincu manifestira, to je ono nešto uvijek prisutno što nas goni, tjera i ne da nam mira…čak i u slučaju kad je ne prepoznajemo, mi smo predodređeni živjeti na granici, bacati se u život sa litica…ustvari, živjeti na život ili smrt…život na rubu je naš život…to je naš smisao
da, iznenadim se koliko, ali hrabra sam…mi smo hrabri…i ako poželimo u nekom trenutku odustati od svega, dignuti ruke, ne možemo… i ako zastranimo sa tog puta, bilo namjerno ili nenamjerno, uvijek se vraćamo…jer mi ne znamo postojati drugačije…jer su naši putevi njome predodređeni
mi znamo da svaka plitkost i površnost moraju imati svoju dubinu i tragamo za njom…bilo da tonemo, letimo ili želimo dotaknuti sunce…naša je priroda tragalačka i znamo, ustvari, uvjereni smo do srži, da tako nešto postoji (koliko god sumnjamo…dok je moje zemaljsko protiv, moje nebesko ne dvoji)…jer mi smo je već doživjeli…možda ne znamo kada, ali ono naše najdublje, naša bit je uvjerena u to…već smo nekoć bili jedno sa njom i jedino što želimo doživjeti tu punoću, savršenstvo i potpunost ponovno…svi oni prepoznati čarobni trenuci su ustvari samo odbljesci toga (sjećanja)…i zato hrabro odbacujemo sve ustaljenosti, konvencije, hodamo onim sporednim putem…i tragamo…jer želimo još više i jer znamo da ono postoji…uostalom, kako nam može nedostajati nešto što ne znamo da postoji?
I bez obzira na sve naše srušene ili ostvarene iluzije i snove uvijek ćemo biti puni želja, čežnje i žudnje…tragati ćemo cijelog života, jer smo to mi…jer naše zaneseno dječje srce ne zna živjeti drugačije…jer je to jače od razuma, od nas, od života…
…jer smo mi tragači…djeca čežnje i želja...a tko bolje traži od djece?
Nema komentara:
Objavi komentar