ono podmuklo pitanje što me sve češće zaskoči…a opet? zar mogu biti toliko bezobrazno neskromna i željeti da mi te i takve misli ne naviru? mogu li i moram li biti zadovoljna trenucima, danima kad me uopće nije briga...ni što, ni kako, ni zašto...koji su tako lijepi, nestvarni u svojoj jednostavnosti, bezbrižnosti…uronila bih potpuno u njih, u to more slučajnosti, otkrivanja, infantilnosti, izgubila se u svakoj stvari koju činim…disala kroz njih, za njih…zaboravila sva ograničenja…ponekad mi to i uspijeva…znam živjeti i doživjeti takve trenutke, dane…ali zamke su sve češće…kao da se hrane mojom energijom i snagom, jačaju sa njom, proporcionalne su jedna sa drugom…neodvojive
… kako je to uopće moguće? zar ne bi trebalo biti baš suprotno, da oni svoju snagu gube jačanjem moje?
…balansiramo i krećemo se visoko… ponavljam se, ali nekako kao da tako ispijamo samu esenciju života…nerazrijeđen život, počevši od malih doza navikavamo se i trebamo sve više i jače…ono što je u početku lijek nakraju postaje otrov…možda u tome leži odgovor…možda je to ono vrijeme kada nam je potrebna nova uloga, vrijeme promjena…kada snagu počinjemo crpiti iz nekih novih stvari…ustvari, to mi baš ružno zvuči..zašto bi mi crpili nešto? ne, ne..ovako, vrijeme kad svoju snagu „hranimo“ novim…
ali, nije važno...prošlost me ne plaši, ni budućnosti me nije strah (uglavnom)… nova se uloga polako gradi, biram elemente koji mi odgovaraju…složiti će se sve na neko svoje mjesto, kakvo god ono bilo…
prestala sam graditi i projicirati slike u glavi, živjeti u iluzornoj budućnosti….. sad se utapam u nekakvim drugačijim svjetovima… moja je stara uloga ostavljena prije četiri godine…još uvijek sam nekim pipcima vezana za nju….možda ih nikad ne odlijepim, možda i ne trebam, ali, kao da je bilo u dalekoj prošlosti…
egzistencijalna me pitanja zaskaču sve češće, samo previše sam u onom prije bila mrav da sad ne bih dala više prostora cvrčku…ali ona moja usađena odgovornost mi sve češće prigovara, osjećam je ..sve više i više
..misli su mi postale snažne, premoćne…moram paziti što poželim, to je nešto na što se tek privikavam…mislim da ni snova više nemam..nekad davno sam imala cilj, sad je ostao samo put..niti njega ne razaznajem uvijek, i kad god pomislim da se ne krećem pogledam iza…nevjerojatno je puno stopa iza mene..ne smijem upasti u zamku pitanja što me čeka ispred…ali dovoljan je samo jedan bezvezan trenutak…možda pogledam leptira kako proleti, možda vidim vranu u krošnji mendule..i ja padam
i.. zbog čega sam tako zahtjevna, kad jedino što želim je samo jednostavnost života… živjeti svoj krug, svoj mikrosvijet, svoju potpunost, kakva god ona bila…ne žudjeti svoju potpunost van njega…radovati se „poklonima“, ali ne ih očekivati…
"Većini ljudi život je prejak. I zato ga ne mogu izdržati bez opojnih sredstava. Vrlo je teško piti čisti život. Čovjek postaje melankoličan od toga, ili podivlja ili posrće. Samo ga najsnažniji podnose bez krivotvorenja, s cjelokupnim mirisom, samo najjači znaju u životu nadiruću opijenost trezveno i čisto živjeti.
Radi što hoćeš. Ali ćeš uvijek znati čega si se bojao. Bojati se isto je što i umrijeti. Isto kao i propustiti. Isto kao i nikada. Nikada više. Shvati, nikada, nikada više. "
…da, čisti je život stvarno prejak…želim ponovno otputovati…ubrzo ;)
Nema komentara:
Objavi komentar