…uloge…

granulo nam sunce, promijenio se zrak….
hmmm uloge, ulozi, utezi?? mijenjanje je prirodna stvar..trenutak kad poželimo otpustiti i ostaviti ono nešto što nas ne podiže više, ne zadovoljava i pronaći, uzeti nešto novo, drugačije…nešto što nam pomaže otići malo dalje i što nas tjera da postajemo bolja osoba…idealistično? možda, ali mi se jako sviđa taj način razmišljanja…kad se okružiš stvarima i osobama koje iz tebe izvlače one dobre stvari… koje nisi svjestan da ih imaš ili znaš upotrijebiti…bez obzira da li se time uklapaš u zacrtane okvire…jer svatko ima svoj neki maksimum potencijala i sretan je ako na kraju života može pogledati unazad I sagledati da je bez obzira na sve „greške“, krive odluke…..(koliko mogu uopće biti krive kad uvijek donosiš odluku u najboljoj želji za sebe?...ako i nešto napraviš krivo, treba znati pogledati iza toga, u pravi razlog….nije bez veze izreka „na greškama se uči“, pa sad…samo ovisi koliko ti treba za naučiti…možda jednom, možda cijeli život?).......živio dobar život, ispravan za sebe…no, da se vratim na promjene, ako i ne znam prepoznati kad je vrijeme za promjenu, nadogradnju (uloge)…pročitati znakove koje nailazim putem…ako predugo “zaglibim“..ono nešto će me zaustaviti bilo kojim sredstvima)…na meni je da naučim što prije prepoznavati….sad puno češće poslušam onaj impuls koji mi više vikne, nego šapne „to želim napraviti“…svesrdno se nadam da je to ono prediskustveno znanje u mom duhu, intuicija…(ili sam nagrabusila) granice su nam ionako tamo gdje si ih postavimo (ja sam ih oduvijek postavljala bliže – da ne fali, a sad ih mičem…skoro sam kao zec u kupusištu) …gušimo se onoliko koliko si sami ne damo disati…jednom kad se otisneš visoko iznad oblaka gdje uvijek blješti sunce, teško se pomiriti sa onom vrstom života, sterilnom i proračunatom…ispod , gdje moraš čekati…ne znam, božju milost da se oblaci možda jednom razmaknu, da možeš uživati u suncu…jednostavno, težiš što više biti iznad njih, u blještavilu sunca i više nisi zadovoljan time da čekaš, već djeluješ da to i postigneš….ne kažem da u životu nećemo uhvatiti krivih letova, onih koji neće uspjeti probiti oblake ili letova koji će se vrlo brzo prizemljiti…ali svejedno, nadam se da ću ih uspjeti uhvatiti što više, kraćih ili dužih….
…mislim da me u životu najviše strah upravo te sterilnosti I proračunatog življenja….moj ulog u život je moja prisutnost u njemu…jer kakav mi je život, ako se u njega ne dajem iz straha da će to nestati za neko dogledno vrijeme…svakodnevno se učim ne razmišljati o budućnosti kao o nekoj slici gdje ću biti….svakom se svojom odlukom vodim korak dalje i uvijek odlučujem u najboljoj namjeri po mene…pa kamo me odvede…ako i dođe vrijeme da nešto konkretno nestane iz mog života biti ću tužna, možda ću i htjeti umrijeti (kao nemali broj puta do sad…ali prigrliti ću taj osjećaj, proživjeti ga i onda mirne duše otpustiti i krenuti dalje
sve mogu izgubiti, ali sebe ne bih željela ponovo…pokušavam si biti vjerna i iskrena….sad znam, kao dijete, uraditi stvari samo zato što mogu…a proces je učenja neprekidan i ne dopušta nam da se uljuljkamo u lažan osjećaj sigurnosti….
uvijek biti fleksibilan…