...očekivanja...

Pomislim „više neću pisati“...onda me neke stvari, nekakvi doživljaji natjeraju da o njima nešto više razmišljam, vodim razgovore u sebi, pričam cijele priče…bezbroj se riječi za to vrijeme prelomi u meni, neke nestanu vrlo brzo,neke se iznova vraćaju…misli se kroz vrijeme iskristaliziraju i jednostavno ih jednog trenutka moram posložiti na papir. Postalo je jače od mene. Znam, nije na meni da odlučujem hoću li ili ne pisati, razmišljati, crtati…ako sam doista iskrena, samo se moram prepustiti…jer, trenuci inspiracije naviru u bilo koje vrijeme, na svakakvim mjestima...kao da odjednom imam uvid u nešto apsolutno, nešto najispravnije na svijetu, nešto savršeno…dok me sa druge strane , priznajem, počinje biti strah od tog vrludanja po svim mogućim poljima kreativnosti, previše, svugdje…kao da se ne mogu napiti vode pored bunara…mogu li tako? koliko će to i hoće li trajati?…i strah me toga što se ne držim…ničega…što mi je uporište samo vjera da će sve biti upravo onako kako mi je potrebno, vjera koja nije dogma, vjera koju stalno iznova propitujem…strah me zato što nikada nisam tako živjela…inspiracija je vrlo nedefinirana stvar, ali djeci nikad ne ponestaje…možda se i ja krećem tim putem? možda zaboravim na sva otrovna i ispijajuća razmišljanja i bez ikakvih pitanja prihvatim neiscrpno?...ili sam bahata dok tako razmišljam?
Očekivanja su jako ljepljiva, gutaju poput živog pijeska. Nekakve sličice, želje, vjerovanja uhvaćena samim krajičkom uma. Začas se utopimo u njima, nestanemo, ne znamo razlučiti ono istinski važno. Zalijepimo i druge oko sebe, povučemo ih duboko, još dublje. Odjednom smo svi na potpuno krivoj strani života…i čekamo, puni opravdavanja samih sebe…“za deset minuta“, „sutra“, „idući mjesec“, „kad završim samo još ovu stvar“, “mislila sam…“
…vrijeme prolazi…a mi smo još dublje utopljeni u očekivanjima…kako se izvući? Kako se odmaknuti od samog sebe i sagledati situaciju? Kako postati spreman za taj iskorak? Jer zapravo, vjerojatno i gledamo u sve to, u samog sebe, ali ne uspijevamo vidjeti ništa…
Čak i kad „znaš“, kad si svjestan, da je tvoje mjesto drugačije od tog gliba u kojem si potonuo, ali nemaš dovoljno samopouzdanja za učiniti taj zadnji rez, krajnji korak u onaj ambis nepoznatog…a ukoliko je stvarno tvoje vrijeme, to se događa. Bio spreman ili ne. Jer uvijek se mora ići prema naprijed, gore…i nema stagnacije, sad više ne…
Imala sam tu sreću da su mi prerezali dovod zraka i morala sam, kao kod ponovnog rođenja, izroniti iz svega toga i početi disati samostalno. Bolno, iznimno bolno i isprva jako teško. Šok, nesigurnost, ali i prvi koraci…ispočetka nesigurni, sad već hrabrije grabim…govor, ispočetka nerazumljivo gugutanje, sad već poznajem čak i nekoliko stranih jezika…sad je suočavanje sa svakim svojim strahom postalo svakodnevica…i sve je postalo rizik, svaka riječ koju izgovorim, svako kretanje, svaka misao…„sigurnosti“ sam ostavila tamo negdje…ali kakve su to uopće „sigurnosti“?
…evolucija…prekrasna stvar kad baciš pogled unazad…ali kad iz ove ili bilo koje druge pozicije gledaš unaprijed?? Samo bezbroj mogućnosti, putova, pitanja…i sveprisutne odluke i odgovornosti prema svakoj od njih
Lako je potonuti ponovno u onaj glib, nije mi previše potrebno za to…samo sve je to postalo isuviše neprirodno…i bez obzira što si tamo bezbrižno omeđen, što su odluke lakše, jednostavnije, ne mogu više to prihvatiti…sve je lažno…i čudim se „zar još ne shvaćate?“…ali nije na meni da na to ukazujem…nikome
Ne želim živjeti očekivanja, ona me tjeraju da odrastem, da više nisam dijete...ona su podmukla i ušutkaju moju Wendi koja je pravo naivno dijete…i ako je nema dovoljno, jer ona je ponekad manji, a ponekad veći dio mene i ukoliko je um nadglasa, kad srce i naivnost ne mogu do riječi, ja se ne javljam, ne iz gliba…ali baš uvijek se ona iznova utjelovi, zanesena sa previše toga što bi htjela pokazati ili reći…i kad se gušim u takvim pitanjima koja me gutaju, ona preuzme glavnu riječ, odgurne amazonku i povuče me na oblake. Vodi me kroz sve one trenutke koje neizmjerno volim, trenutke kad se prepoznam, kad se shvaćam, kad sve moje uloge imaju smisla…i sretna sam i neizmjerno zahvalna što je ona često glavna, što je znam pronaći više puta tokom dana, što zna način kako uzvratiti mojim „zdravorazumskim“ razmišljanjima, što me brzo izvlači van, što me uči da vjerujem…
Da, svatko mora u životu biti dijete, svatko mora odrasti…ali biti odraslo dijete? To bi svatko trebao biti, ali nije uopće jednostavno ujedno imati svu naivnost i „znanje“ svijeta na sebi i takav koračati kroz život…puno je tu prisutno duhova prošlih života, svih onih sakupljanih iskustva, previše kolebanja, propitivanja, nestanaka samopouzdanja…težak je to teret, ali, ponekad uzbrdo, ponekad nizbrdo, ide se…
priznajem, voljela bih ja puno toga, ali nemam više vremena živjeti tako…iščekujući…sve ovo je samo jednom i upravo sad…jer na kraju dana, kad skinemo sve maske i uloge, svatko mora smoći snage samoga sebe pogledati u ogledalo…

...nemir...

…zadnjih sam godina poprilično nemirna…to mi je novo, nepoznato…ja, oduvijek smirena, razumska, sigurna, stabilna, u jednom sasvim novom, nepoznatom obliku…nešto što me ponekad izbacuje iz same sebe…kako si udovoljiti, kako se pronaći, snaći u tome?
…i sad me previše vrtloga uzima, hvata…prepuštam se svakome od njih, onako nadobudno, dječje naivno…možda ovaj put neću izgorjeti u njima? Možda ipak imam dovoljno snage? Kako da ponovno odlučujem razumom u kojeg od njih ne kročiti?? Tako sam do sad radila…kočila sebe, odabirala svoje želje…sad im se svima želim prepustiti, cijela…spoznati postoje li granice uopće…one, van naših umova…koliko zapravo mogu, možemo, kad se ne obaziremo na te granice usađene u nas?
…volim sve svoje uloge koje trenutno igram…znam i zašto, zasad ih još uvijek, neću reći kontroliram, možda bi bolji izraz bio da me ima dovoljno za sve njih…još me nisu uspjele preuzeti…možda ovaj puta niti neće? Kako bih samo to željela…da se međusobno uspijemo odigrati, ja njih, one mene…onako, prožete međusobno, u harmoniji…u jednoj priči gdje svatko od nas ispunjava svoj maksimum…pa neka traje dok nam je potrebno, dok smo si međusobno potrebne…i voljela bih da se uspijemo pustiti u trenutku kada to više ne bude tako (ooo, zapravo sam u potrazi za savršenstvom života…jesam li samim time osuđena na neuspjeh?), da smo sposobne nastaviti dalje same…bez one međusobne isključive identifikacije…uloga postoji bez mene, kao što i ja „jesam„ bez nje…(ovdje se uključuje ono moje pitanje „možeš li biti veći dio sebe, igrajući svoju društveno nametnutu ulogu?“)…i ponovno se vraćamo na kompromise pod kojima se savijamo, isprva neprimjetno, dok jednog trena ne dođemo do granica pucanja…i taj me novi nemir vodi onim stazama neobuzdanih želja…i…često gubim dah, i zastanem, od umora…zbog širokosti, zato jer je previše toga što želim, zbog žednosti za bezgraničnošću, slobodom…
…ali, nemirna sam…od straha da gubim vrijeme, da neću uspjeti izreći ili biti niti djelić onog što bi htjela, što mogu…to me navodi na djelovanja, na prepuštanja svim tim vrtlozima, na kretanje, na promjene, na neku suludu hrabrost koja mi se sve češće javlja, na sve no što sam oduvijek mogla, a nisam si dopustila…na sve što poništava onu samosažalijevajuću učmalost i kukavičku sigurnost…i želim biti još čišća, još prozračnija, još otvorenija za sve fantazmagorične stvari oko sebe…i zasad ću se zadovoljiti onom najvažnijom vjerom koju trenutno imam, vjerom u samu sebe
…hoću li uspjeti? hoću li uspjeti biti barem dio sebe?
…toliko priča za ispričati…toliko sebe za dati…toliko novoga za doživjeti…ma kojim putem??? odakle samo da počnem?

…uloge…

granulo nam sunce, promijenio se zrak….
hmmm uloge, ulozi, utezi?? mijenjanje je prirodna stvar..trenutak kad poželimo otpustiti i ostaviti ono nešto što nas ne podiže više, ne zadovoljava i pronaći, uzeti nešto novo, drugačije…nešto što nam pomaže otići malo dalje i što nas tjera da postajemo bolja osoba…idealistično? možda, ali mi se jako sviđa taj način razmišljanja…kad se okružiš stvarima i osobama koje iz tebe izvlače one dobre stvari… koje nisi svjestan da ih imaš ili znaš upotrijebiti…bez obzira da li se time uklapaš u zacrtane okvire…jer svatko ima svoj neki maksimum potencijala i sretan je ako na kraju života može pogledati unazad I sagledati da je bez obzira na sve „greške“, krive odluke…..(koliko mogu uopće biti krive kad uvijek donosiš odluku u najboljoj želji za sebe?...ako i nešto napraviš krivo, treba znati pogledati iza toga, u pravi razlog….nije bez veze izreka „na greškama se uči“, pa sad…samo ovisi koliko ti treba za naučiti…možda jednom, možda cijeli život?).......živio dobar život, ispravan za sebe…no, da se vratim na promjene, ako i ne znam prepoznati kad je vrijeme za promjenu, nadogradnju (uloge)…pročitati znakove koje nailazim putem…ako predugo “zaglibim“..ono nešto će me zaustaviti bilo kojim sredstvima)…na meni je da naučim što prije prepoznavati….sad puno češće poslušam onaj impuls koji mi više vikne, nego šapne „to želim napraviti“…svesrdno se nadam da je to ono prediskustveno znanje u mom duhu, intuicija…(ili sam nagrabusila) granice su nam ionako tamo gdje si ih postavimo (ja sam ih oduvijek postavljala bliže – da ne fali, a sad ih mičem…skoro sam kao zec u kupusištu) …gušimo se onoliko koliko si sami ne damo disati…jednom kad se otisneš visoko iznad oblaka gdje uvijek blješti sunce, teško se pomiriti sa onom vrstom života, sterilnom i proračunatom…ispod , gdje moraš čekati…ne znam, božju milost da se oblaci možda jednom razmaknu, da možeš uživati u suncu…jednostavno, težiš što više biti iznad njih, u blještavilu sunca i više nisi zadovoljan time da čekaš, već djeluješ da to i postigneš….ne kažem da u životu nećemo uhvatiti krivih letova, onih koji neće uspjeti probiti oblake ili letova koji će se vrlo brzo prizemljiti…ali svejedno, nadam se da ću ih uspjeti uhvatiti što više, kraćih ili dužih….
…mislim da me u životu najviše strah upravo te sterilnosti I proračunatog življenja….moj ulog u život je moja prisutnost u njemu…jer kakav mi je život, ako se u njega ne dajem iz straha da će to nestati za neko dogledno vrijeme…svakodnevno se učim ne razmišljati o budućnosti kao o nekoj slici gdje ću biti….svakom se svojom odlukom vodim korak dalje i uvijek odlučujem u najboljoj namjeri po mene…pa kamo me odvede…ako i dođe vrijeme da nešto konkretno nestane iz mog života biti ću tužna, možda ću i htjeti umrijeti (kao nemali broj puta do sad…ali prigrliti ću taj osjećaj, proživjeti ga i onda mirne duše otpustiti i krenuti dalje
sve mogu izgubiti, ali sebe ne bih željela ponovo…pokušavam si biti vjerna i iskrena….sad znam, kao dijete, uraditi stvari samo zato što mogu…a proces je učenja neprekidan i ne dopušta nam da se uljuljkamo u lažan osjećaj sigurnosti….
uvijek biti fleksibilan…