Pomislim „više neću pisati“...onda me neke stvari, nekakvi doživljaji natjeraju da o njima nešto više razmišljam, vodim razgovore u sebi, pričam cijele priče…bezbroj se riječi za to vrijeme prelomi u meni, neke nestanu vrlo brzo,neke se iznova vraćaju…misli se kroz vrijeme iskristaliziraju i jednostavno ih jednog trenutka moram posložiti na papir. Postalo je jače od mene. Znam, nije na meni da odlučujem hoću li ili ne pisati, razmišljati, crtati…ako sam doista iskrena, samo se moram prepustiti…jer, trenuci inspiracije naviru u bilo koje vrijeme, na svakakvim mjestima...kao da odjednom imam uvid u nešto apsolutno, nešto najispravnije na svijetu, nešto savršeno…dok me sa druge strane , priznajem, počinje biti strah od tog vrludanja po svim mogućim poljima kreativnosti, previše, svugdje…kao da se ne mogu napiti vode pored bunara…mogu li tako? koliko će to i hoće li trajati?…i strah me toga što se ne držim…ničega…što mi je uporište samo vjera da će sve biti upravo onako kako mi je potrebno, vjera koja nije dogma, vjera koju stalno iznova propitujem…strah me zato što nikada nisam tako živjela…inspiracija je vrlo nedefinirana stvar, ali djeci nikad ne ponestaje…možda se i ja krećem tim putem? možda zaboravim na sva otrovna i ispijajuća razmišljanja i bez ikakvih pitanja prihvatim neiscrpno?...ili sam bahata dok tako razmišljam?
Očekivanja su jako ljepljiva, gutaju poput živog pijeska. Nekakve sličice, želje, vjerovanja uhvaćena samim krajičkom uma. Začas se utopimo u njima, nestanemo, ne znamo razlučiti ono istinski važno. Zalijepimo i druge oko sebe, povučemo ih duboko, još dublje. Odjednom smo svi na potpuno krivoj strani života…i čekamo, puni opravdavanja samih sebe…“za deset minuta“, „sutra“, „idući mjesec“, „kad završim samo još ovu stvar“, “mislila sam…“
…vrijeme prolazi…a mi smo još dublje utopljeni u očekivanjima…kako se izvući? Kako se odmaknuti od samog sebe i sagledati situaciju? Kako postati spreman za taj iskorak? Jer zapravo, vjerojatno i gledamo u sve to, u samog sebe, ali ne uspijevamo vidjeti ništa…
Čak i kad „znaš“, kad si svjestan, da je tvoje mjesto drugačije od tog gliba u kojem si potonuo, ali nemaš dovoljno samopouzdanja za učiniti taj zadnji rez, krajnji korak u onaj ambis nepoznatog…a ukoliko je stvarno tvoje vrijeme, to se događa. Bio spreman ili ne. Jer uvijek se mora ići prema naprijed, gore…i nema stagnacije, sad više ne…
Imala sam tu sreću da su mi prerezali dovod zraka i morala sam, kao kod ponovnog rođenja, izroniti iz svega toga i početi disati samostalno. Bolno, iznimno bolno i isprva jako teško. Šok, nesigurnost, ali i prvi koraci…ispočetka nesigurni, sad već hrabrije grabim…govor, ispočetka nerazumljivo gugutanje, sad već poznajem čak i nekoliko stranih jezika…sad je suočavanje sa svakim svojim strahom postalo svakodnevica…i sve je postalo rizik, svaka riječ koju izgovorim, svako kretanje, svaka misao…„sigurnosti“ sam ostavila tamo negdje…ali kakve su to uopće „sigurnosti“?
…evolucija…prekrasna stvar kad baciš pogled unazad…ali kad iz ove ili bilo koje druge pozicije gledaš unaprijed?? Samo bezbroj mogućnosti, putova, pitanja…i sveprisutne odluke i odgovornosti prema svakoj od njih
Lako je potonuti ponovno u onaj glib, nije mi previše potrebno za to…samo sve je to postalo isuviše neprirodno…i bez obzira što si tamo bezbrižno omeđen, što su odluke lakše, jednostavnije, ne mogu više to prihvatiti…sve je lažno…i čudim se „zar još ne shvaćate?“…ali nije na meni da na to ukazujem…nikome
Ne želim živjeti očekivanja, ona me tjeraju da odrastem, da više nisam dijete...ona su podmukla i ušutkaju moju Wendi koja je pravo naivno dijete…i ako je nema dovoljno, jer ona je ponekad manji, a ponekad veći dio mene i ukoliko je um nadglasa, kad srce i naivnost ne mogu do riječi, ja se ne javljam, ne iz gliba…ali baš uvijek se ona iznova utjelovi, zanesena sa previše toga što bi htjela pokazati ili reći…i kad se gušim u takvim pitanjima koja me gutaju, ona preuzme glavnu riječ, odgurne amazonku i povuče me na oblake. Vodi me kroz sve one trenutke koje neizmjerno volim, trenutke kad se prepoznam, kad se shvaćam, kad sve moje uloge imaju smisla…i sretna sam i neizmjerno zahvalna što je ona često glavna, što je znam pronaći više puta tokom dana, što zna način kako uzvratiti mojim „zdravorazumskim“ razmišljanjima, što me brzo izvlači van, što me uči da vjerujem…
Da, svatko mora u životu biti dijete, svatko mora odrasti…ali biti odraslo dijete? To bi svatko trebao biti, ali nije uopće jednostavno ujedno imati svu naivnost i „znanje“ svijeta na sebi i takav koračati kroz život…puno je tu prisutno duhova prošlih života, svih onih sakupljanih iskustva, previše kolebanja, propitivanja, nestanaka samopouzdanja…težak je to teret, ali, ponekad uzbrdo, ponekad nizbrdo, ide se…
priznajem, voljela bih ja puno toga, ali nemam više vremena živjeti tako…iščekujući…sve ovo je samo jednom i upravo sad…jer na kraju dana, kad skinemo sve maske i uloge, svatko mora smoći snage samoga sebe pogledati u ogledalo…
Nema komentara:
Objavi komentar