…beskrajnost…

…hranim se i napajam bezbroj puta tijekom dana…napajam svim onim nevidljivim i prebrzim trenucima…krećem se uvijek prema suncu, cestom sunca, cestom na kojoj je toplo, koja mami, opčarava, pjeva svojim najljepšim glasom, koja me poput sirene zavodi…premoćno sunce koje me zove da se poput odbjeglog djeteta vratim kući, tamo gdje pripadam, pod njegove skute…ako se okrenem od sunca, postaje hladno, surovo. Unatoč tome, volim kad mi hladnoća dira lice, kad je osjećam u svakoj stanici, kad me nemilosrdno šamara i osvješćuje…način na koji me podsjeća što jesam sad i ovdje, prisiljava da ostanem u sebi, uvijek prisutna u sebi. Odgovorna prema ovome što držim u rukama, svjesna toga da mi je u dlanovima cijeli svijet…svjesna suprotnosti, svjesna njihove neodvojivosti od mene. Ponovno je vrijeme kad mi je potrebno ono pojačavanje osjeta…popnem se na stablo i pretvaram se u jednu od njegovih grana, postajem nevidljiva ljudskom oku, stopljena sa prirodom…samo dišem…sve potrebe nestaju…dio sam univerzuma, bez ikakvih misli, prisutan je samo onaj apsolutni osjećaj pripadnosti i jedinstvenosti…koža mi se stapa sa hrapavom korom stabla, osjećam najfinije vibracije vjetra, šuštanje svakog lista, sunčeve se zrake probijaju kroz visoke grane i griju mi kožu…jedno potpuno stapanje i osjećanje svih mojih atoma, elemenata…vatra, voda, zemlja, zrak…sve je jedno sa univerzumom i nema granica, ja nemam granica…samo sam točkica beskrajnosti…