…zadnjih sam godina poprilično nemirna…to mi je novo, nepoznato…ja, oduvijek smirena, razumska, sigurna, stabilna, u jednom sasvim novom, nepoznatom obliku…nešto što me ponekad izbacuje iz same sebe…kako si udovoljiti, kako se pronaći, snaći u tome?
…i sad me previše vrtloga uzima, hvata…prepuštam se svakome od njih, onako nadobudno, dječje naivno…možda ovaj put neću izgorjeti u njima? Možda ipak imam dovoljno snage? Kako da ponovno odlučujem razumom u kojeg od njih ne kročiti?? Tako sam do sad radila…kočila sebe, odabirala svoje želje…sad im se svima želim prepustiti, cijela…spoznati postoje li granice uopće…one, van naših umova…koliko zapravo mogu, možemo, kad se ne obaziremo na te granice usađene u nas?
…volim sve svoje uloge koje trenutno igram…znam i zašto, zasad ih još uvijek, neću reći kontroliram, možda bi bolji izraz bio da me ima dovoljno za sve njih…još me nisu uspjele preuzeti…možda ovaj puta niti neće? Kako bih samo to željela…da se međusobno uspijemo odigrati, ja njih, one mene…onako, prožete međusobno, u harmoniji…u jednoj priči gdje svatko od nas ispunjava svoj maksimum…pa neka traje dok nam je potrebno, dok smo si međusobno potrebne…i voljela bih da se uspijemo pustiti u trenutku kada to više ne bude tako (ooo, zapravo sam u potrazi za savršenstvom života…jesam li samim time osuđena na neuspjeh?), da smo sposobne nastaviti dalje same…bez one međusobne isključive identifikacije…uloga postoji bez mene, kao što i ja „jesam„ bez nje…(ovdje se uključuje ono moje pitanje „možeš li biti veći dio sebe, igrajući svoju društveno nametnutu ulogu?“)…i ponovno se vraćamo na kompromise pod kojima se savijamo, isprva neprimjetno, dok jednog trena ne dođemo do granica pucanja…i taj me novi nemir vodi onim stazama neobuzdanih želja…i…često gubim dah, i zastanem, od umora…zbog širokosti, zato jer je previše toga što želim, zbog žednosti za bezgraničnošću, slobodom…
…ali, nemirna sam…od straha da gubim vrijeme, da neću uspjeti izreći ili biti niti djelić onog što bi htjela, što mogu…to me navodi na djelovanja, na prepuštanja svim tim vrtlozima, na kretanje, na promjene, na neku suludu hrabrost koja mi se sve češće javlja, na sve no što sam oduvijek mogla, a nisam si dopustila…na sve što poništava onu samosažalijevajuću učmalost i kukavičku sigurnost…i želim biti još čišća, još prozračnija, još otvorenija za sve fantazmagorične stvari oko sebe…i zasad ću se zadovoljiti onom najvažnijom vjerom koju trenutno imam, vjerom u samu sebe
…hoću li uspjeti? hoću li uspjeti biti barem dio sebe?
…toliko priča za ispričati…toliko sebe za dati…toliko novoga za doživjeti…ma kojim putem??? odakle samo da počnem?
Nema komentara:
Objavi komentar