...hladno more, snijeg, kapi kiše, vjetar na licu, toplina sunca i sve ostalo što osvještava onu fizičku stranu mog postojanja kao ljudskog bića...u trenutku u kojem ne znam da li zapravo postojim ili je sve to nekakav san, nešto nestvarno. Jesam li stvarna? Koliko sam ljudska?
Pojačavanje svih osjeta koje posjedujem kao ljudsko biće. Da se stopim sa onim unutarnjim što vrije u meni.
...kap vode mi padne na lice i stopim se sa njom, vjetar me nosi i postajem on, odlazim sa njim, toplina sunca na koži me pretvara u vatru, hladnoću mora osjećam u svakoj svojoj stanici...izjednačena sa svime što me okružuje...
I onda kad sam najmanje ljudska, postajem najbliža svojoj prirodi.
...neutaživa želja da se izjednači moje vanjsko i unutarnje. Makar na minutu, sekundu...ali i ona traje cijelu vječnost, jer je to trenutak bez ikakvih misli, briga, samo čisto postojanje.
Vrijeme je ionako izgubilo svoj neki utjecaj na mene. Barem zasad. Živim u jednom velikom i nepreglednom „sad“...vječnost „sad“
Nema komentara:
Objavi komentar