Što ako sam se ja u ovom životu otjelovila već sva puna „znanja“, ispranih i zaboravljenih osjećaja, zaboravljenih i slijepljenih krila? I što ako se zbog toga nisam snalazila u samoj sebi?
…jer to i nije bila ona moja prava priroda…jer ja moram živjeti sebe…jer sam prejaka da bi me gurali u kalupe…jer me previše ima za te male forme.
Moja su krila bila slijepljena od samih početaka. Nisam ih vidjela, nisam niti znala da ih imam. Ali me osjećaj njihove prisutnosti, prisutnosti nečeg tako moćnog vječito pratio. Kao da sam se stalno pitala „što je to što osjećam, ne vidim…a, nekako, oduvijek poznajem?“
I sad ja živim bajku…jer letjeti uz vjetar je stvarno bajkovito.
Krila su mi širom rastvorena i puštam ih da si sama odabiru struje, izabiru kamo žele…a žele ona puno toga, sve ono što su propustila u onom beskonačno dugom međuprostoru i međuvremenu…postala su nezasitna i ja jednostavno moram biti jaka, moćna, da bih im se mogla prepustiti…rastrgala bi me inače, uništila potpuno…moram ih moći podnositi, nositi…njih, sebe…
Nema komentara:
Objavi komentar