Rano je jutro, sjedim na jednoj drugoj obali. Mjesto poznato, ali novo. Još nisam tu bila…barem ne ovako. Dok sunce lagano izlazi iza borova, uronjena u miris soli u zraku i beskrajnu tišinu, promatram lagano mreškanje valova. Odjednom postajem svjesna svojih sklopljenih ruku prislonjenih uz usne. Poput neke nijeme molitve. Kome? Čemu? Ne znam. Da se oslobodim nekog straha koji me obavija? Da uvijek smognem snage biti iskrena samoj sebi? Da imam mudrosti prepoznavati važne stvari u životu? Da se hrabro, često suludo, odvažim učiniti što poželim? Da imam snage prihvatiti sve što mi stane na put? Mogla bih se tako unedogled propitivati…dok me odgovori koji naviru razaraju, ruše.
Jutra me razbijaju. Nikad do sad u ovolikoj mjeri. Tišina oko mene samo pojačava navalu mojih misli. U tim trenucima postanem svjesna svoje vlastite nepotpunosti, čežnji, želja, potreba...zapravo, one velike praznine koja zjapi u meni. I pitam se, kako je moguće da sam ovoliko puna svega u toj velikoj praznosti?
Upravo se u toj jutarnjoj tišini najglasnije čujem, osjećam…i prestrašim se svaki put iznova te poplave spoznaja, saznanja, vlastite mudrosti iz mojih najdubljih ambisa ništavnosti…iz najdubljeg mraka nadolaze najbistrije i najčišće istine, misli. Svjetlost me iz tog najmračnijeg mraka zabljesne poput tisuću sunaca…i osjećam se poput vala koji se svom svojom silinom i snagom razlama o stijenu i raspršuje u bezbroj kapljica…tako unedogled.
Potrebno mi je neizmjerno puno vjere…vjere da je sve upravo onako kako treba biti. Da sam ja upravo na onom mjestu na kojem se i trebam nalaziti. Vjere u samu sebe, u život, u ljubav, u bajke, u djevojčice i dječake. Vjere u prepoznavanja. Vjere u pronalaženja.
Postaje mi sve teže ići dalje, a idem lakše no prije…
Nema komentara:
Objavi komentar