…litice…

suočavam se ja sa svojim liticama, čvorovima, odupirući se povlačenju i rezanju svojim sredstvima.... pokušavam živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima...kad mi je bilo najteže, sjećam se da sam si govorila "želim da mi netko da uputstva! zašto sam tako glupa? što to ne shvaćam??"... i onda, sam se prestala boriti, plivati protiv struje....to je bilo ključno - prepuštanje, bez zadrške i apsolutno....ali, kako je samo teško nastaviti tako...prestati se grčevito držati nekih "kvazi" važnih stvari, predmeta, ljudi...jer živjeti tako...grčevito..ratujemo sa životom, sa samima sobom...
jutro je, sjedim u vrtu, još je hladno, rosno...ptice pjevuše dok se sunce lijeno provlači kroz izmaglicu...skuhala sam si kavu, jaču...potrebna mi je..

…u kutu oka mi još suza, čvor u grlu polako popušta...isplakala sam se, nisam dugo...prisjetila sam se sinoć svega...ne stvari, niti samih događaja, više kovitlaca svih osjećaja, emocija... mene, koja sam realna da realnija ne mogu biti (down to earth)i volim uporišta, ruši ovaj intenzitet propitivanja...uletjela sam u
nepoznato svijetlo, skočila opet sa svoje litice i povučena sam u dubine...
mjene, promjena, bol, spoznaja,..
.....da li sam iskrena u svojoj "budnosti"? koliko je sve to istinski??...bezbroj je nepoznanica ispred mene....još uvijek sumnjam u svoju "plitkost", preispitujem svoje postupke....jesu li sve ove moje riječi samo floskule?? da li i koliko stvarno imam otvorene oči i srce....ili je i to lažno kao što je lažno blještavilo lcd ekrana i mega, hiper store-ova koje nas okružuje u lažnoj realnosti...da li sam stvarno takva ili se samo predstavljam takvom??
svaka mi nova poruka otkriva nove spoznaje,...već sam rekla da ja sve to oduvijek znam, osjećam....ali, napisana, izgovorena riječ ima drugačiju težinu od misli...uostalom, misli mogu usmjeravati pravcem kojim želim, ovako me navedu na nešto što svjesno-nesvjesno izbjegavam, zaboravljam, ne
vidim, ne želim vidjeti...emocije poteku....zapravo je najteže postići da naše misli, riječi i djela budu istinski i dio
cjeline...
postoje ljudi koji će u svom životu doći 50ak metara do kraja litice i svoj život izgraditi na tom mjestu, ne znajući što se krije u njihovoj neposrednoj blizini...druga skupina dolazi na 10ak metara i zna da je iza ruba nešto nepoznato, ali ipak odlučuju živjeti u sigurnosti, krajičkom pogledavajući nepoznato prostranstvo....ona najmanja skupina dolazi do samog ruba i odbija živjeti u strahu (od samog sebe) i baca se ...u život
naravno da me strah toga, ali moram odbacivati bilo kakvu neutemeljenu vrstu straha vjerovati samo onom iskonskom i intuitivnom koji me upozorava na realne opasnosti...
ovo ljuštenje mene kao luka, odbacivanje ljusku po ljusku, da bi se dublje stiglo, do srca, do izvora...a evo, već sam odavno prošla neku svoju imaginarnu granicu pisanog izražavanja...biti će da sam ipak odrasla?? :(