Sad sve teče, gotovo nekontrolirano iz mene, preintenzivno…kao da živim u paralelnoj dimenziji.
I sve, ali baš sve, postaje prejako u svom intenzitetu. Više no ikad. Moje tuge su najtužnije, moja veselja najveselija, boje i mirisi najintenzivniji…
Usprkos svemu, svim unutarnjim previranjima, rekla bih das am upravo sad najharmoničnija sa sobom, sa najmanje svjesnog razmišljanja, sa najviše prepuštanja, sa najviše života…
I ta me harmoničnost počela trgati u najbeznačajnijim trenucima tišine sa čudnovatim otkrivenjima…
I…previše me ima…svugdje, u svemu..
Raspadam se…jutrima najčešće. Kad je tišina u meni i oko mene najjača, kad se najglasnije čujem. Ponavlja se sve češće, jače.
moje su nove plime i oseke drastične, gotovo kataklizmičke…padam duboko, bezdan me dočekuje…vječno raširenih ruku, uvijek spremna na me, na onaj trenutak kad me, iz prikrajka, prefrigano dočekaju ona otrovna razmišljanja koja me povedu na stranputicu…priljube se uz mene i uskraćuju mi dah, prijete da će me ponovno uvući u sebe…kad je jedino što mogu izgubiti se u najjednostavnijoj stvari, poput djeteta…samo da prestanem razmišljati…da ponovno skupim snage i duboko, gotovo meditativno udahnem…i da nanovo nastavim, bez osvrtanja..…
a onda, dižem se još više, visine su neslućene...dok su tišine tako zaglušujuće, bolne…sve navire poput vala…kanaliziranja svega u meni/kroz mene je jako, intenzivno…prebrzo…moje su ruke izranjavane, tonem i pokušavam plivati, održavati se na površini, u nesrazmjeru želja i mogućnosti, čežnji i stvarnosti…
ali, kako je ne razmišljati meni teško, protivno, uzvodno…velika mi je snaga potrebna za to…iz kojeg je izvora više crpiti?
„o bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva?…o bože, čemu sva muka vječno žednog i vječno svjesnog „ja“?“
srijeda, 27. listopada 2010.
utorak, 5. listopada 2010.
…ogledala…
pa, kad sam već spomenula ogledala, zrcaljenje nas u očima drugih, svojoj slici koju u njihovim očima vidimo…mislim si ponekad o epitetima kojima se nekako olako kitim, u određenim trenucima imenujem…stvaram sliku o sebi, ali, jesam li ja stvarno takva? ili je to samo svojevrsno predstavljanje one moje sjajnije idilične strane, možda nekakve mene kakva bih htjela biti… jednom, kad narastem
Ma koliko željela ljude gledati otvoreno, čisto...još se uvijek iznenađujem. Kako me zapravo netko može iznenaditi? I zašto? Znači da ipak imam nekakvu sliku, neka očekivanja prema određenoj osobi koju mi ona onda sruši svojim postupcima, ponašanjem…i da li je to nešto čega se mogu u ovom životu riješiti? Možemo li obuhvatiti pogledom nešto? Ili ćemo zauvijek moći vidjeti samo dio?
Moja mendula je prekrasna dok je gledam sa praga, uživam u njoj…ali je ne prepoznajem kad dolazim iz sela. Znam da je tamo, pretpostavljam, trebala bi biti…samo, izgleda sasvim drugačije. Perspektiva je promijenjena i ona kao da je izgubila sve po čemu je znam, volim. Ali, to je još uvijek ona ista stara mendula, već desetljećima tamo.
Radimo li to isto sa ljudima? Vidimo li samo ono što želimo vidjeti? Želimo li biti nešto što nismo? Želimo li da drugi budu nešto što nisu?
Iz nas samih je moguće izvući toliko toga da me ponekad strah te širokosti i beskrajnosti. Kako se nositi sa cijelim tim spektrom? Različitosti ljudi, drugačiji pristupi, bude u nama raznovrsne emocije, ponašanja. I uglavnom se okružujemo onim zrcalima koji nam odgovaraju. Da li je zapravo sve tako idilično? Da li je to dobro za nas? Ili si mi odabiremo zrcala koja pokazuju isključivo našu savršenost, našu dobru stranu, jednu „krivotvorenu“ verziju nas?...klizimo li niz dlaku našem egu?...nešto što podnosimo bez suvišnog napora, bez aktivnijeg uključivanja…u sebe? Svaka medalja ima lice i naličje. Znamo li se nositi sa svojom tamnom stranom? Da li bi možda trebali baš suprotno činiti? Da se jednim dijelom ipak okružimo onim surovim, iskrivljenim zrcalima…zrcalima koja pokazuju onu našu stranu koju bi pod svaku cijenu htjeli izbjeći, možda se najradije pravili da ona ne postoji (iako svi znamo da nismo samo med i mlijeko)…da tu mračnu stranu ne pokušavamo zaboravljati, da ostajemo svjesni vječne prisutnosti i onih naših loših karakteristika…
Ja sam, zapravo sve…i bezobrazna i pristojna, letargična i energična, razumna i histerična, topla i hladna, dosadna i zabavna, okrutna i nježna, hrabra i kukavica, jaka i slaba, znatiželjna i nezainteresirana,….mogla bih do sutra nabrajati….puna odrješitosti, bezobrazluka, bijesa, zločestoće, sebičnosti, ljubomore, i ostalih negativnih stvari…ne želim ih, ali ovdje su, u meni, prisutne i prihvaćam ih kao svoj sastavni dio. Iako, više nemam vremena za život sa njima…svejedno, one su u meni…svako me malo podsjete da su tu. Ali zar nismo svi takvi?....jer kako bi znali da je mrak uistinu mrak ukoliko u sebi nema točku svjetla ?….a onda nam mjera svih tih osobina čini osobnost….
I kako se ponašati onda? Kako ukrotiti „zvijer“? Može li se nju istrenirati svjesnošću? I zbog čega tako lako zaboravljamo?
Uvijek, koliko god nam teško bilo u blizini ljudi ili u trenucima koji u nama pobuđuju one neželjene, možda i neprihvatljive stvari, mi moramo znati održati svoj balans, svoju ravnotežu…upoznati se i znati u tom smislu. Lakše ih je zaobilaziti u širokom luku, ali…kamo dolazimo ukoliko nam život postaje zaobilaženje? Da li je upoznavanje nas samih u što većem spektru vlastitih emocija ustvari ključ za dobar, kvalitetan život?
Ionako mislim da sve na što u životu nailazimo ima svoj smisao, svrhu…za naš rast kao ljudskih bića…ne, ne prihvaćamo ih uvijek, ponekad još manje shvaćamo...ali sve to na kraju sjeda na svoje mjesto, nešto nama tako potrebno…prepustiti se struji…„go with the flow“…što otvorenijih očiju, ruku, srca…mogu li ja to?…i koliko mi god sve ovo zvuči tako poznato, još uvijek mi to nije lako izreći, kamoli živjeti…vjerojatno nikad niti neće biti
Ali ukoliko ne doživimo i proživimo što veći spektar svojih emocija, svojih mogućnosti, mi zapravo zatomljujemo svoje „neprilične“ dijelove, živimo poput biljke u stakleniku, pod kontroliranim uvjetima, živimo samo djelić sebe…a znamo da biljke prirode, one divlje biljke (mogu ih nazvati biljke sa dušom, pravom iskonskom dušom i „znanjem“ cijelog svijeta) puno lakše preživljavaju ekstremne uvjete …i u takvim uvjetima one isijavaju svoju energiju, aromu, dajući nesebično…i mogu preživjeti na minimumu potreba, one odolijevaju…one preživljavaju, uvijek bogate sobom…iskorištavajući i trebajući uvijek sve svoje mogućnosti.
„Ne uzeti ono što ti je darovalo Nebo, znači kazniti sebe. Ne djelovati kad dođe vrijeme, znači uništiti sebe.“
…živim u jednom velikom “sad”, zaboravila sam svoju prošlost, budućnost ne poznajem…i iako ih više ne pamtim, znam, osjećam da su mi bile teške tolike stvari koje sam živjela…i da, ima dana kada amazonka u meni ušuti, pritaji se, nestane i ne želi se pojaviti, dosta joj je svega, svih…kad izgubim svoja zrnca hrabrosti, ludosti, spontanosti…i svaki takav put mislim da sam dospjela do svojih granica, da više ne mogu podnijeti, da me guši, da sam umorna, jako umorna, preumorna od svega, da ću se pretvoriti u kamen od svoje čvrstoće, tvrdosti…pa sad zapravo shvaćam da sam u svemu tome postala još mekša, još podatnija i lakša…da sam ja cijeli splet svega…da je u meni upleteno sve predivo ovog svijeta i da se ne moram bojati…same sebe…i amazonka se svaki put ispočetka utjelovi, u punoj snazi…i iznova poželim izbrisati sve granice, sidra koja me zaustavljaju, koče, da budem još slobodnija, odvažnija, bolja…spremnija za dalje…
Ma koliko željela ljude gledati otvoreno, čisto...još se uvijek iznenađujem. Kako me zapravo netko može iznenaditi? I zašto? Znači da ipak imam nekakvu sliku, neka očekivanja prema određenoj osobi koju mi ona onda sruši svojim postupcima, ponašanjem…i da li je to nešto čega se mogu u ovom životu riješiti? Možemo li obuhvatiti pogledom nešto? Ili ćemo zauvijek moći vidjeti samo dio?
Moja mendula je prekrasna dok je gledam sa praga, uživam u njoj…ali je ne prepoznajem kad dolazim iz sela. Znam da je tamo, pretpostavljam, trebala bi biti…samo, izgleda sasvim drugačije. Perspektiva je promijenjena i ona kao da je izgubila sve po čemu je znam, volim. Ali, to je još uvijek ona ista stara mendula, već desetljećima tamo.
Radimo li to isto sa ljudima? Vidimo li samo ono što želimo vidjeti? Želimo li biti nešto što nismo? Želimo li da drugi budu nešto što nisu?
Iz nas samih je moguće izvući toliko toga da me ponekad strah te širokosti i beskrajnosti. Kako se nositi sa cijelim tim spektrom? Različitosti ljudi, drugačiji pristupi, bude u nama raznovrsne emocije, ponašanja. I uglavnom se okružujemo onim zrcalima koji nam odgovaraju. Da li je zapravo sve tako idilično? Da li je to dobro za nas? Ili si mi odabiremo zrcala koja pokazuju isključivo našu savršenost, našu dobru stranu, jednu „krivotvorenu“ verziju nas?...klizimo li niz dlaku našem egu?...nešto što podnosimo bez suvišnog napora, bez aktivnijeg uključivanja…u sebe? Svaka medalja ima lice i naličje. Znamo li se nositi sa svojom tamnom stranom? Da li bi možda trebali baš suprotno činiti? Da se jednim dijelom ipak okružimo onim surovim, iskrivljenim zrcalima…zrcalima koja pokazuju onu našu stranu koju bi pod svaku cijenu htjeli izbjeći, možda se najradije pravili da ona ne postoji (iako svi znamo da nismo samo med i mlijeko)…da tu mračnu stranu ne pokušavamo zaboravljati, da ostajemo svjesni vječne prisutnosti i onih naših loših karakteristika…
Ja sam, zapravo sve…i bezobrazna i pristojna, letargična i energična, razumna i histerična, topla i hladna, dosadna i zabavna, okrutna i nježna, hrabra i kukavica, jaka i slaba, znatiželjna i nezainteresirana,….mogla bih do sutra nabrajati….puna odrješitosti, bezobrazluka, bijesa, zločestoće, sebičnosti, ljubomore, i ostalih negativnih stvari…ne želim ih, ali ovdje su, u meni, prisutne i prihvaćam ih kao svoj sastavni dio. Iako, više nemam vremena za život sa njima…svejedno, one su u meni…svako me malo podsjete da su tu. Ali zar nismo svi takvi?....jer kako bi znali da je mrak uistinu mrak ukoliko u sebi nema točku svjetla ?….a onda nam mjera svih tih osobina čini osobnost….
I kako se ponašati onda? Kako ukrotiti „zvijer“? Može li se nju istrenirati svjesnošću? I zbog čega tako lako zaboravljamo?
Uvijek, koliko god nam teško bilo u blizini ljudi ili u trenucima koji u nama pobuđuju one neželjene, možda i neprihvatljive stvari, mi moramo znati održati svoj balans, svoju ravnotežu…upoznati se i znati u tom smislu. Lakše ih je zaobilaziti u širokom luku, ali…kamo dolazimo ukoliko nam život postaje zaobilaženje? Da li je upoznavanje nas samih u što većem spektru vlastitih emocija ustvari ključ za dobar, kvalitetan život?
Ionako mislim da sve na što u životu nailazimo ima svoj smisao, svrhu…za naš rast kao ljudskih bića…ne, ne prihvaćamo ih uvijek, ponekad još manje shvaćamo...ali sve to na kraju sjeda na svoje mjesto, nešto nama tako potrebno…prepustiti se struji…„go with the flow“…što otvorenijih očiju, ruku, srca…mogu li ja to?…i koliko mi god sve ovo zvuči tako poznato, još uvijek mi to nije lako izreći, kamoli živjeti…vjerojatno nikad niti neće biti
Ali ukoliko ne doživimo i proživimo što veći spektar svojih emocija, svojih mogućnosti, mi zapravo zatomljujemo svoje „neprilične“ dijelove, živimo poput biljke u stakleniku, pod kontroliranim uvjetima, živimo samo djelić sebe…a znamo da biljke prirode, one divlje biljke (mogu ih nazvati biljke sa dušom, pravom iskonskom dušom i „znanjem“ cijelog svijeta) puno lakše preživljavaju ekstremne uvjete …i u takvim uvjetima one isijavaju svoju energiju, aromu, dajući nesebično…i mogu preživjeti na minimumu potreba, one odolijevaju…one preživljavaju, uvijek bogate sobom…iskorištavajući i trebajući uvijek sve svoje mogućnosti.
„Ne uzeti ono što ti je darovalo Nebo, znači kazniti sebe. Ne djelovati kad dođe vrijeme, znači uništiti sebe.“
…živim u jednom velikom “sad”, zaboravila sam svoju prošlost, budućnost ne poznajem…i iako ih više ne pamtim, znam, osjećam da su mi bile teške tolike stvari koje sam živjela…i da, ima dana kada amazonka u meni ušuti, pritaji se, nestane i ne želi se pojaviti, dosta joj je svega, svih…kad izgubim svoja zrnca hrabrosti, ludosti, spontanosti…i svaki takav put mislim da sam dospjela do svojih granica, da više ne mogu podnijeti, da me guši, da sam umorna, jako umorna, preumorna od svega, da ću se pretvoriti u kamen od svoje čvrstoće, tvrdosti…pa sad zapravo shvaćam da sam u svemu tome postala još mekša, još podatnija i lakša…da sam ja cijeli splet svega…da je u meni upleteno sve predivo ovog svijeta i da se ne moram bojati…same sebe…i amazonka se svaki put ispočetka utjelovi, u punoj snazi…i iznova poželim izbrisati sve granice, sidra koja me zaustavljaju, koče, da budem još slobodnija, odvažnija, bolja…spremnija za dalje…
Pretplati se na:
Postovi (Atom)