Sad sve teče, gotovo nekontrolirano iz mene, preintenzivno…kao da živim u paralelnoj dimenziji.
I sve, ali baš sve, postaje prejako u svom intenzitetu. Više no ikad. Moje tuge su najtužnije, moja veselja najveselija, boje i mirisi najintenzivniji…
Usprkos svemu, svim unutarnjim previranjima, rekla bih das am upravo sad najharmoničnija sa sobom, sa najmanje svjesnog razmišljanja, sa najviše prepuštanja, sa najviše života…
I ta me harmoničnost počela trgati u najbeznačajnijim trenucima tišine sa čudnovatim otkrivenjima…
I…previše me ima…svugdje, u svemu..
Raspadam se…jutrima najčešće. Kad je tišina u meni i oko mene najjača, kad se najglasnije čujem. Ponavlja se sve češće, jače.
moje su nove plime i oseke drastične, gotovo kataklizmičke…padam duboko, bezdan me dočekuje…vječno raširenih ruku, uvijek spremna na me, na onaj trenutak kad me, iz prikrajka, prefrigano dočekaju ona otrovna razmišljanja koja me povedu na stranputicu…priljube se uz mene i uskraćuju mi dah, prijete da će me ponovno uvući u sebe…kad je jedino što mogu izgubiti se u najjednostavnijoj stvari, poput djeteta…samo da prestanem razmišljati…da ponovno skupim snage i duboko, gotovo meditativno udahnem…i da nanovo nastavim, bez osvrtanja..…
a onda, dižem se još više, visine su neslućene...dok su tišine tako zaglušujuće, bolne…sve navire poput vala…kanaliziranja svega u meni/kroz mene je jako, intenzivno…prebrzo…moje su ruke izranjavane, tonem i pokušavam plivati, održavati se na površini, u nesrazmjeru želja i mogućnosti, čežnji i stvarnosti…
ali, kako je ne razmišljati meni teško, protivno, uzvodno…velika mi je snaga potrebna za to…iz kojeg je izvora više crpiti?
„o bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva?…o bože, čemu sva muka vječno žednog i vječno svjesnog „ja“?“
Nema komentara:
Objavi komentar