Ne volim se gledati u ogledala, nikad nisam…nisam samoj sebi bila spojiva…nepoznat odraz u hladnoći i preciznosti površine, sa druge strane eteričnost duha…i sad mi se poput bumeranga vratilo…gledanje vlastitog odraza svakog dana i gotovo prisilno prihvaćanje, spajanje…napokon harmonija? Zapravo da, ma što to značilo.
Pitam se da li sam ja stvarno prije bila toliko u raskoraku sama sa sobom da mi je zato sad zapečaćen novi izgled? Koliko god ne bih htjela, ipak udarac na moju taštinu, ego...nositi ću se sa time, mogu…k vragu, mogu štošta...možda jednom zaboravim na tu „različitost“, uživim se potpuno u samu sebe…rekla bih ja i sada da se prihvaćam ovakvom, ali možda se ipak zapravo još uvijek donekle tješim…ne sažalijevam se, ne cijenim takve ljude…poštujem ljude koji učestvuju u svom životu, djeluju, mijenjaju ga, sebe…ponekad kad mi se javi taština pomislim zar sam stvarno morala biti ovako fizički obilježena, izvana… ali evo, ispada da je to moja raspuklina, ona moja mogranjska rana kroz koju žuđeno izlazi sve moje „bogatstvo“, navire u bujicama…možda ovu poruku života nikad ne bih shvatila da nije bilo te lekcije i od onda uvijek prisutnog podsjetnika…koji me iznova vraća na bitnosti života i na „nikad više“…od svega mi iz prošlog života nedostaje samo moj osmijeh…“nikad više“ onakav…iako je ovaj danas zvonkiji, sretniji, više „moj“…
Zapravo je inicijalno „Adamovo rebro“ nastalo zbog mene, da me se izvuče iz ljušture, šoka, inkubatora, tišine…tema autoportret, žene…i velika hrabrost potrebna za pogledati se u ogledalo, vidjeti sliku, osjećati sam sebe iskreno, bez lažnosti, sakrivanja…i bez straha pokazati sebe…kakva zapravo jesi, upravo u tom trenutku…i pustiti bujicu da krene svojim tijekom…nezaustavljivo…
Nema komentara:
Objavi komentar