...odrazi, projekcije...

Vraćam se na zrcala, odraze…proteklih su me dana nekakvi, za mene, iznenađujući događaji ponovno usmjerili na njih…
Zbog čega posjedujemo onu neku nepopravljivu želju za opravdavanjem…sebe, svojih postupaka pred drugim ljudima? Zbog čega se oni imaju potrebu opravdavati meni? Očekujemo li da nas svi vole, da se svima sviđamo kao osobe? Možda je to izraženije u onim trenucima kad se ni samima sebi ne sviđamo, kad nas postupci koje činimo odvedu u neku nepoznatu stranu nas? Nešto što možda nikad nismo mislili da smo sposobni napraviti? Da li se to javlja ona naša urođena želja da nam se sa odobravanjem smješkaju? Ona što nas prati od samog rođenja…pohvaljivanje bebe ili djeteta kad učini nešto simpatično, zatim ponavljanje toga, čak u trenucima kad ne treba, a sve u želji za ponovnim odobravanjem, smiješkom…zbog čega često mislimo da nismo dovoljni ili dovoljno „dobri“ovakvi kakvi jesmo?
a znam, zapravo sam svjesna da nemam pravo nikome suditi o njegovim postupcima, djelima, mislima…o svemu tome mogu imati svoje mišljenje, možda promišljati kako bih se ja u takvim ili sličnim situacijama postavila…ali to je zaista sve samo puko nagađanje, zamišljanje nepoznatog, poistovjećivanje sa nečime zapravo neistraženim…i sve vodi ka tome da moj ego traži potvrdu od nekog drugog da zapravo nisam tako loša osoba kako možda sama u tom trenutku mislim i vjerujem, da sam na dobrom putu i da ne činim nikome nikakvu štetu…dok je zapravo sasvim suprotno…
…i svi smo isti, a tako različiti…okružuju me samo odrazi, moje imaginacije…kao da živim u sobi ogledala, okružena projekcijama ljudi koje ne poznajem…možda neki djelić njih, možda samo živim uvjerena da ih znam…jesam li ja jedina stvarna osoba u tome? Ili sam i ja samo još jedna svoja imaginacija…
Grize me sad misao, koliko uistinu poznajemo nekoga? Koliko poznajemo sebe? Kojim sistemom odabiremo kockice kojima gradimo sve te projekcije? I koja su načela po kojima slažemo sliku, zapravo odraz, sebe, drugih? Svaka, ali baš svaka, odluka koju donesemo, pa i ona najmanja, sa sobom nosi teret odgovornosti…prema sebi, prema drugima…imamo li obraza živjeti svaku od njih? zbog čega nekako olako dajemo sva ta silna obećanja, pa i ona „zauvijek“? možemo li uopće pojmiti bilo što van upravo ovog trenutka kojeg živimo?
Očekujem li da svi što me okružuju posjeduju ista moralna načela poput mene? Očekujem li da su nam svima životne vrijednosti jednake? Očekujem li da su jači od svojih slabosti i da ne popuste pred njima? Očekujem li ja to od same sebe? Što se dešava kad dobijem novu kockicu spoznaje o nekoj osobi?...o sebi?
Koliko je stvarna i duboka moja želja da ih „upoznam“, prihvatim? Da kroz to spoznam sebe? U kojim se zapravo točkama života prepoznajemo, ispreplićemo? Da li sam spremna potonuti u sve njihove i svoje dubine? Želim li to i mogu li nas prihvatiti onakvima kakvi jesmo u bilo kojem trenutku? Jesam li toliko hrabra? Jer, samo je trenutak dovoljan da skrenemo sa zacrtanog puta…treptaj oka da nas povede u nepoznatom smjeru…onaj jedan trenutak kad razum izgubi riječi i srce nas povede cestom koju ni u snu nismo naslućivali…jedan mali trenutak razorne snage…kad si ponovno dijete…ali trenutak koji može uništiti previše toga…da li je vrijedno?
Imam li obraza pogledati ih u oči i reći da me nije briga, da me stvarno nije briga, kako će prolaziti kroz život…a pritom biti potpuno iskrena? Mogu li uvijek biti dosljedna…samoj sebi?
Doista, poželim biti plošna, površna…i doslovna. ..i jednostavna…i obična.
Ali nisam ja ta koja odabire.

…rane, raspukline…

Ne volim se gledati u ogledala, nikad nisam…nisam samoj sebi bila spojiva…nepoznat odraz u hladnoći i preciznosti površine, sa druge strane eteričnost duha…i sad mi se poput bumeranga vratilo…gledanje vlastitog odraza svakog dana i gotovo prisilno prihvaćanje, spajanje…napokon harmonija? Zapravo da, ma što to značilo.
Pitam se da li sam ja stvarno prije bila toliko u raskoraku sama sa sobom da mi je zato sad zapečaćen novi izgled? Koliko god ne bih htjela, ipak udarac na moju taštinu, ego...nositi ću se sa time, mogu…k vragu, mogu štošta...možda jednom zaboravim na tu „različitost“, uživim se potpuno u samu sebe…rekla bih ja i sada da se prihvaćam ovakvom, ali možda se ipak zapravo još uvijek donekle tješim…ne sažalijevam se, ne cijenim takve ljude…poštujem ljude koji učestvuju u svom životu, djeluju, mijenjaju ga, sebe…ponekad kad mi se javi taština pomislim zar sam stvarno morala biti ovako fizički obilježena, izvana… ali evo, ispada da je to moja raspuklina, ona moja mogranjska rana kroz koju žuđeno izlazi sve moje „bogatstvo“, navire u bujicama…možda ovu poruku života nikad ne bih shvatila da nije bilo te lekcije i od onda uvijek prisutnog podsjetnika…koji me iznova vraća na bitnosti života i na „nikad više“…od svega mi iz prošlog života nedostaje samo moj osmijeh…“nikad više“ onakav…iako je ovaj danas zvonkiji, sretniji, više „moj“…
Zapravo je inicijalno „Adamovo rebro“ nastalo zbog mene, da me se izvuče iz ljušture, šoka, inkubatora, tišine…tema autoportret, žene…i velika hrabrost potrebna za pogledati se u ogledalo, vidjeti sliku, osjećati sam sebe iskreno, bez lažnosti, sakrivanja…i bez straha pokazati sebe…kakva zapravo jesi, upravo u tom trenutku…i pustiti bujicu da krene svojim tijekom…nezaustavljivo…