Sasvim drugačije…željna tišine, mirnoće, promatranja, osluškivanja, boja…potrebna samo mog ritma dana, jutra, večeri…očišćeno od ikakvih drugih vanjskih podražaja…žedna cvrčanja cvrčaka, pjeva ptica, promatranja leptira, sunca, kiše, mora…samo priroda
Vraćam se u elementarno, iznova sakupljam sve svoje dijelove, pokušavajući njih, sebe zbiti u čvrstinu, nepokolebljivost, nepropusnost…u nepovredivost…
Osjećam kako se čvrsto hvatam za svaku takvu senzaciju, zaboravljajući sebe od prije…nije mi to više važno
Ponovno strah?? znam od čega, od gubitka mogućnosti…jer, volim sve svoje mogućnosti, volim njihovu širinu…nevjerojatno ih je živjeti, otkrivajući sve uvijek iznova…gubim li ih? Da li sam ih ikad uopće imala? Zavaravam li se? Već neko vrijeme?
Došao je trenutak kad se moram prisjetiti sebe, svega…kad moram zaokružiti svu svoju snagu, kad ponovno moram hrabro koraknuti ususret, sa vrha litice u nepreglednost, praznost…kad se moram svakom svojom stanicom prepustiti i…potrebno mi je osjetiti da će sve biti u redu…nikad prije ovoliko
Voljela bih napustiti i izgubiti sve ove tužne misli koje naviru iz najskrivenijih odaja mog bića, posvetiti se tome da skupim hrabrost i za ovaj zaron, da prikupim snage za neki novi smijeh, za novo veselje…ali oseka je nemilosrdno nahrupila na mene i svom silinom povukla sve sretne misli koje imam, koje mogu proizvesti…ostala sam gola, prazna, na dnu…okružuje me samo sol od isplakanih suza…
Trebam dodir pun ljubavi da mi udahne snage, da mi da života, da se otresem i dignem, da sam spremna za ovaj novi let, za novi smijeh…moram donijeti odluku... više ne mogu i ne smijem čekati i odgađati
Bojim se. Ima li u meni dovoljno vjere? Imam li snage za proći sve još jednom?
nedjelja, 3. srpnja 2011.
srijeda, 1. lipnja 2011.
...iznova...
...sve se iznova ponavlja...kao da nijemo, zamrznuto, bez ikakvih pokreta promatram rolu filma koja se opetovano vrti, unedogled...
...a ja sam i sad samo još više žednija sebe, energije...beskrajno sam žedna, neutažujuće...
...a ja sam i sad samo još više žednija sebe, energije...beskrajno sam žedna, neutažujuće...
četvrtak, 28. travnja 2011.
...trganje...
Zidovi, opipljivo, materija, sve uži prostor, zaustavljanje duha, tjesnoća, skučenost...naspram neprepoznatljivoj širokosti, bezgraničnosti…izgubljenost i pronalaženje…i usprkos svemu, granice…one uvijek prisutne granice.
Rastrgana sam između previše toga. Vrtlog me povukao iznova. Želja je jaka, prejaka. Slijedila sam sve ono što sam htjela. Sad sjedim na mom kamenom pragu ponovno razlomljena u bezbroj komada. Koža mi je sva ispucala. Izgleda poput mramora, sva sam raspuknuta. Umorna sam. Ipak imam granice. Znam, sad je vrijeme za dubok uzdah i podsjećanje na ono što je zaista vrijedno moje pažnje, vrijedno moje potpune prisutnosti. Vrijeme je za otpuštanje svega što me trga iz beznačajnih razloga. Sve što je nevažno za mene, moram izgubiti, otpustiti, zaboraviti. Ovo nisu kalkulacije, samo sučeljavanje sa sobom, vaganje i procjenjivanje što od svega zaista zahtjeva i zaslužuje moju prisutnost i pažnju.
Doista sam pravo dijete proljeća. Svako me iznova uništava onim neopisivim osjećajem života. Uništava me tom nasušnom potrebom i željom da me ima u svemu, svugdje. I vraćam se na onu rečenicu punu istine „ubija me to što mi daje život“. Život izjednačen sa otrovom. Dvije strane iste kovanice.
Širim se u sve većim koncentričnim krugovima. Topim se, isijavam, izgaram i poput komada užarenog iskovanog željeza uranjam u hladnoću vode, uranjam iz jedne krajnosti u drugu. Da se prestanem širiti, da se zaustavim, da se naglo osvijestim, da se prizemljim, da se ne raspršim u komadiće koji se više nikad neće spojiti, da prestanem isijavati ovu čudesnu crvenu boju prepunu života i čarolije, da ponovno postanem samo jedna od nevidljivih, izgubljena u masi sivila…barem na jedan kratak trenutak. Jer, ponovno sam ostala bez daha. A takvi su trenuci naprosto neprocjenjivi.
Neprepoznavanje, neshvaćanje. Nije mi više važno. Hodam dalje, prema novom usijanju. Ono slijedi ubrzo. Moj je krug zatvoren.
Rastrgana sam između previše toga. Vrtlog me povukao iznova. Želja je jaka, prejaka. Slijedila sam sve ono što sam htjela. Sad sjedim na mom kamenom pragu ponovno razlomljena u bezbroj komada. Koža mi je sva ispucala. Izgleda poput mramora, sva sam raspuknuta. Umorna sam. Ipak imam granice. Znam, sad je vrijeme za dubok uzdah i podsjećanje na ono što je zaista vrijedno moje pažnje, vrijedno moje potpune prisutnosti. Vrijeme je za otpuštanje svega što me trga iz beznačajnih razloga. Sve što je nevažno za mene, moram izgubiti, otpustiti, zaboraviti. Ovo nisu kalkulacije, samo sučeljavanje sa sobom, vaganje i procjenjivanje što od svega zaista zahtjeva i zaslužuje moju prisutnost i pažnju.
Doista sam pravo dijete proljeća. Svako me iznova uništava onim neopisivim osjećajem života. Uništava me tom nasušnom potrebom i željom da me ima u svemu, svugdje. I vraćam se na onu rečenicu punu istine „ubija me to što mi daje život“. Život izjednačen sa otrovom. Dvije strane iste kovanice.
Širim se u sve većim koncentričnim krugovima. Topim se, isijavam, izgaram i poput komada užarenog iskovanog željeza uranjam u hladnoću vode, uranjam iz jedne krajnosti u drugu. Da se prestanem širiti, da se zaustavim, da se naglo osvijestim, da se prizemljim, da se ne raspršim u komadiće koji se više nikad neće spojiti, da prestanem isijavati ovu čudesnu crvenu boju prepunu života i čarolije, da ponovno postanem samo jedna od nevidljivih, izgubljena u masi sivila…barem na jedan kratak trenutak. Jer, ponovno sam ostala bez daha. A takvi su trenuci naprosto neprocjenjivi.
Neprepoznavanje, neshvaćanje. Nije mi više važno. Hodam dalje, prema novom usijanju. Ono slijedi ubrzo. Moj je krug zatvoren.
petak, 15. travnja 2011.
...tetovaže...
Sva sam istetovirana, išarana. Iscrtana mi je koža u potpunosti. Krv mi je prezasićena. Prepuna sam crteža, tragova, ožiljaka. Komadići drugačijeg i drugih su moji sastavni dijelovi…oduvijek, još od prapočetaka. Ne znam postoji li imalo slobodnog mjesta, praznine na mojoj koži, u meni. Neke su tetovaže još uvijek vidljive, tragovi svježi. Druge lagano blijede kako vrijeme prolazi, nestalo je one njihove početne sugestivnosti.
Zaboravljam…polako ali sigurno. Gubim se po novim pustopoljinama, tragam za drugačijim putešestvijama. Otkrivam iznova sve one stare, davno zametnute komadiće, izblijedjele crteže, svaki put bogata za još jednu samospoznaju. Pronalazim davno ostavljane mrvice, dok se vraćam kući. Prelamam se na stazama „novog“ i „starog“. Sve postaje jedno.
Saznanja kakva sve mogu biti, zapljusnu me poput plimnog vala i dok se trudim u tom trenutku ostati na svojim nogama, ne dopustiti da me svojom silinom iznova odnesu daleko od same sebe, mirnoća nakon svakog je zapanjujuća. Svaka nova spoznaja ispočetka ispituje moje granice. Gdje su mi rubovi? Koliko se zapravo mogu promijeniti? Koliko novog mogu upiti? Koliko staroga otpustiti? Koliko mogu biti prozračna i svakom takvom valu, svakoj toj tišini dopustiti da prostruji kroz mene, da me dodirne, oplahne, obujmi, a ne pomakne od same sebe, ne djeluje na moju bit, srž? Koliko sam spremna učiti, prihvaćati? Zbog čega sam unatoč svim bojama u sebi, poznavanju tolikih nijansi života, usprkos svim mogućnostima, ja toliko crno-bijela? Toliko krajnja i granična? Toliko principijelna?
Ponekad čak ne prepoznajem pojedine crteže kojima sam obilježena. Pa se upitam „da li je ovaj crtež oduvijek sa mnom ili je to nešto novo?“ Gubim pojam o vremenu nastanka pojedinog. Blijedi su, neki samo naznake, neki su već postali samo osjećaj koji me svako toliko iznenadi „prepoznavanjem“ mirisa, okusa, dodira podsjeti da su još uvijek prisutni u meni, da su davno bili i postali dio mene, obilježili me, da postoje u mojoj krvi. Ne želim se gubiti pokušavajući shvatiti odakle ih poznajem, u kojem smo dijelu hodali zajedno, bili jedno. Osjećam da jednom jesmo. Hoćemo li ubuduće? Ne znam i znam da je u redu ukoliko i nećemo. Sad znam i možda napokon mogu iskrenog srca prihvatiti da je zapravo sve, bez obzira kako bude, u najboljem redu.
Nova slika postaje sve jača. Sve je više detalja, boja, mirisa i zvukova…
Zaboravljam…polako ali sigurno. Gubim se po novim pustopoljinama, tragam za drugačijim putešestvijama. Otkrivam iznova sve one stare, davno zametnute komadiće, izblijedjele crteže, svaki put bogata za još jednu samospoznaju. Pronalazim davno ostavljane mrvice, dok se vraćam kući. Prelamam se na stazama „novog“ i „starog“. Sve postaje jedno.
Saznanja kakva sve mogu biti, zapljusnu me poput plimnog vala i dok se trudim u tom trenutku ostati na svojim nogama, ne dopustiti da me svojom silinom iznova odnesu daleko od same sebe, mirnoća nakon svakog je zapanjujuća. Svaka nova spoznaja ispočetka ispituje moje granice. Gdje su mi rubovi? Koliko se zapravo mogu promijeniti? Koliko novog mogu upiti? Koliko staroga otpustiti? Koliko mogu biti prozračna i svakom takvom valu, svakoj toj tišini dopustiti da prostruji kroz mene, da me dodirne, oplahne, obujmi, a ne pomakne od same sebe, ne djeluje na moju bit, srž? Koliko sam spremna učiti, prihvaćati? Zbog čega sam unatoč svim bojama u sebi, poznavanju tolikih nijansi života, usprkos svim mogućnostima, ja toliko crno-bijela? Toliko krajnja i granična? Toliko principijelna?
Ponekad čak ne prepoznajem pojedine crteže kojima sam obilježena. Pa se upitam „da li je ovaj crtež oduvijek sa mnom ili je to nešto novo?“ Gubim pojam o vremenu nastanka pojedinog. Blijedi su, neki samo naznake, neki su već postali samo osjećaj koji me svako toliko iznenadi „prepoznavanjem“ mirisa, okusa, dodira podsjeti da su još uvijek prisutni u meni, da su davno bili i postali dio mene, obilježili me, da postoje u mojoj krvi. Ne želim se gubiti pokušavajući shvatiti odakle ih poznajem, u kojem smo dijelu hodali zajedno, bili jedno. Osjećam da jednom jesmo. Hoćemo li ubuduće? Ne znam i znam da je u redu ukoliko i nećemo. Sad znam i možda napokon mogu iskrenog srca prihvatiti da je zapravo sve, bez obzira kako bude, u najboljem redu.
Nova slika postaje sve jača. Sve je više detalja, boja, mirisa i zvukova…
srijeda, 13. travnja 2011.
"bajka za odrasle"
" Sanjaj za mene, hoćeš li", reče dječak djevojčici.
Sjedili su na vrhu vala i doručkovali. Sve oko njih je djelovalo zauvijek njihovo.
" A kako se to radi da se sanja za nekoga?"
" Za mene se to radi ovako: mora se zaboraviti gdje sam ja", reče dječak.
"Kao u igri skrivača. Ja ću se tako dobro sakriti da ćeš ti pomisliti da me nema. Onda ćeš gledati svakojake slike za mene, a bez mene. "
" Ali- naći ću te?
" Takva će biti moja skrivačica da ćeš se ti sjetiti cijelog svijeta, a mene ćeš zaboraviti. Gledat ćeš sav svijet a mene nećeš vidjeti. To se zove san-ono nešto nestvarno kao morska magla."
"Ah, to ne mogu", žalostivo će djevojčica. " Previše tražiš. To je jedino što ti ne mogu učiniti."
"Usudi se! Pa to je samo igra!"
"Ne mogu se usuditi. Ne mogu te zaboraviti. Ne mogu te ne vidjeti."
"Ali ako te molim? Jer ja bih htio malo sanjati. Gledati kako izgleda sunce, mjesec i sve ostalo bez vidljivog mene."
" Ali što će ti tako ružan san?"
"Onako. Treba mi", odgovori tajanstveno dječak. Koža mu se prelijevala modro, sve modrije. Kosa mu se stala kovrčati sitno, sve sitnije, ruke mu postajale zlatne, sve zlatnije.
" A poslije ću se probuditi?"
" Ja ću te probuditi, poljupcem."
" Ah! Ali...."
On joj stavi prst na usta, i zagleda se u njezine oči, čas modre, čas plave.
"Da" reče ona, i u pogledu joj zaiskriše suze budućeg sjećanja.
A pristala je , kažu, zbog poljupca.
Prije nego što će utonuti u san-skrivačicu, ona promuca:
" Kaži mi, gdje ćeš se sakriti? Šapni mi da znam makar samo kratak čas-prije nego što zaboravim."
On se sagne, prisloni usne na njezino srce, i prošapće:
"Ovdje."
Kvintet solo - V. Krmpotić
Sjedili su na vrhu vala i doručkovali. Sve oko njih je djelovalo zauvijek njihovo.
" A kako se to radi da se sanja za nekoga?"
" Za mene se to radi ovako: mora se zaboraviti gdje sam ja", reče dječak.
"Kao u igri skrivača. Ja ću se tako dobro sakriti da ćeš ti pomisliti da me nema. Onda ćeš gledati svakojake slike za mene, a bez mene. "
" Ali- naći ću te?
" Takva će biti moja skrivačica da ćeš se ti sjetiti cijelog svijeta, a mene ćeš zaboraviti. Gledat ćeš sav svijet a mene nećeš vidjeti. To se zove san-ono nešto nestvarno kao morska magla."
"Ah, to ne mogu", žalostivo će djevojčica. " Previše tražiš. To je jedino što ti ne mogu učiniti."
"Usudi se! Pa to je samo igra!"
"Ne mogu se usuditi. Ne mogu te zaboraviti. Ne mogu te ne vidjeti."
"Ali ako te molim? Jer ja bih htio malo sanjati. Gledati kako izgleda sunce, mjesec i sve ostalo bez vidljivog mene."
" Ali što će ti tako ružan san?"
"Onako. Treba mi", odgovori tajanstveno dječak. Koža mu se prelijevala modro, sve modrije. Kosa mu se stala kovrčati sitno, sve sitnije, ruke mu postajale zlatne, sve zlatnije.
" A poslije ću se probuditi?"
" Ja ću te probuditi, poljupcem."
" Ah! Ali...."
On joj stavi prst na usta, i zagleda se u njezine oči, čas modre, čas plave.
"Da" reče ona, i u pogledu joj zaiskriše suze budućeg sjećanja.
A pristala je , kažu, zbog poljupca.
Prije nego što će utonuti u san-skrivačicu, ona promuca:
" Kaži mi, gdje ćeš se sakriti? Šapni mi da znam makar samo kratak čas-prije nego što zaboravim."
On se sagne, prisloni usne na njezino srce, i prošapće:
"Ovdje."
Kvintet solo - V. Krmpotić
...priča (ili možda bajka?) o jednoj djevojčici...
Jednom je davno,ne znam kad…zapravo, možda to i nije bilo toliko davno…u jednom sasvim običnom selu, živjela jedna sasvim obična djevojčica… zapravo možda ona i nije bila toliko obična ili je ustvari bila baš jedna neobično obična…
Željela je vjerovati da su svi koji žive tamo poput nje. Je li doista bilo tako? Tražila je oduvijek u njihovim očima nekakve poglede prepoznavanja, naznake da su međusobno sličniji nego što to pokazuju. Jer, nije ih prepoznavala, nije ih se sjećala. Bila je toliko obična, a živjela nešto što nije mogla dijeliti sa nikime. Kako je to moglo biti? Često su je njihove priče trovale, pogađale…Usprkos svemu, voljela je svoje selo, voljela je tu njegovu običnost ili neobičnost. Ljude koji hodaju sa prirodom ruku pod ruku. Iako je u sebi naslućivala da im nedostaje onog dubokog poštovanja prema svemu, prema životu samome. Nekako je naučila prihvaćati sebe takvu, njih takve. Jer, nije ih mogla promijeniti. Mogla je samo živjeti sebe što je bolje znala, čak i kad se nije znala izreći. Sve je, jednostavno, bilo.
Znala je satima sjediti na morskoj obali, upravo onoj gdje je od rođenja dolazila, u miru i tišini promatrati more. Žeđala je za jednostavnošću, čeznula za životom u onom njegovom čistom obliku, za jasnoćama, za smislom i jednostavno prihvaćanjem…
Jedna ju je kiša iznenadila. Pljusak ničime nagoviješten, zatekao ju je potpuno nespremnu, oprao do kože, do kostiju i još dublje. Podsjetio je da je nekoć znala letjeti. Sjetila se svojih davnih snova i želja. Svih onih htijenja koje je putem ostavljala sa strane, puštala, zaboravljala. Taj ju je pljusak podsjetio kakva sve može i želi biti, da ona sama odlučuje gdje završava, gdje su joj rubovi.
Oči su joj počele vidjeti boje. Osjećala je neke nove, a već tako poznate mirise, prepoznavala želje koje je oduvijek naslućivala negdje u sebi. Nije bila sama. Na morskim su valovima sjedili dječaci i djevojčice. Bili su zlatni, pjenasti, prozračni, sam smiješak. Osjetila je veliku čežnju da bude poput njih, da bude sa njima, da se i ona pretvori u smiješak. Osjetila je poznatost, nikad prije takvu. I znala je da je ona zapravo oduvijek jedna od njih.
Njezini su snovi postali čudnovati. U njima je neumorno letjela, obilazila cijelu zemljinu kuglu i dalje…i svugdje se osjećala kao da upravo tamo pripada. Bilo je to kao da u sebi ima zrnce baš svakog tog mjesta. Ali kako je mogla sve to poznavati i prepoznavati kad nikad prije nije bila tamo? Ili možda ipak?? Možda nekad? Željela je sve više, a morala je ostati skromna u svojoj širokosti. Paziti da se ne izgubi u toj pohlepnoj gladi za životom. Jer, koliko god odlazila, od sebe nije mogla pobjeći…učila se prepuštati svakoj struji, vjetru, kapljicama onoliko koliko joj je potrebno, voljeti svoj život i sebe. Učila je voljeti odlaziti, odlaziti i vraćati se... ne zadržavati ništa, nego pustiti sve da jednostavno bude…Pronalazila je u sebi previše toga. Otkrivala se iznova samoj sebi. Stalno drugačija, a opet ista kakva je oduvijek bila.
Kapljice te kiše još i sad ponekad osjeti. Sjeti ih se i osmjehne. Još uvijek ona puna veselja dopušta kiši da je smoči, da je podsjeti makar na kratko na onaj, ničime nagoviješten pljusak. I osjeti ga ponekad samo na misao udaljenosti. To je on uvijek zapravo i bio…samo misao, samo osjećaj…iako je sad znala da ne želi postati ovisna o njemu, jer se sve to već nalazi u njoj samoj, bila je neizmjerno zahvalna što ga je doživjela u takvom intenzitetu…
Zna da zaboravlja, iznova zaboravlja…hoće li se ičega sjećati?...
Željela je vjerovati da su svi koji žive tamo poput nje. Je li doista bilo tako? Tražila je oduvijek u njihovim očima nekakve poglede prepoznavanja, naznake da su međusobno sličniji nego što to pokazuju. Jer, nije ih prepoznavala, nije ih se sjećala. Bila je toliko obična, a živjela nešto što nije mogla dijeliti sa nikime. Kako je to moglo biti? Često su je njihove priče trovale, pogađale…Usprkos svemu, voljela je svoje selo, voljela je tu njegovu običnost ili neobičnost. Ljude koji hodaju sa prirodom ruku pod ruku. Iako je u sebi naslućivala da im nedostaje onog dubokog poštovanja prema svemu, prema životu samome. Nekako je naučila prihvaćati sebe takvu, njih takve. Jer, nije ih mogla promijeniti. Mogla je samo živjeti sebe što je bolje znala, čak i kad se nije znala izreći. Sve je, jednostavno, bilo.
Znala je satima sjediti na morskoj obali, upravo onoj gdje je od rođenja dolazila, u miru i tišini promatrati more. Žeđala je za jednostavnošću, čeznula za životom u onom njegovom čistom obliku, za jasnoćama, za smislom i jednostavno prihvaćanjem…
Jedna ju je kiša iznenadila. Pljusak ničime nagoviješten, zatekao ju je potpuno nespremnu, oprao do kože, do kostiju i još dublje. Podsjetio je da je nekoć znala letjeti. Sjetila se svojih davnih snova i želja. Svih onih htijenja koje je putem ostavljala sa strane, puštala, zaboravljala. Taj ju je pljusak podsjetio kakva sve može i želi biti, da ona sama odlučuje gdje završava, gdje su joj rubovi.
Oči su joj počele vidjeti boje. Osjećala je neke nove, a već tako poznate mirise, prepoznavala želje koje je oduvijek naslućivala negdje u sebi. Nije bila sama. Na morskim su valovima sjedili dječaci i djevojčice. Bili su zlatni, pjenasti, prozračni, sam smiješak. Osjetila je veliku čežnju da bude poput njih, da bude sa njima, da se i ona pretvori u smiješak. Osjetila je poznatost, nikad prije takvu. I znala je da je ona zapravo oduvijek jedna od njih.
Njezini su snovi postali čudnovati. U njima je neumorno letjela, obilazila cijelu zemljinu kuglu i dalje…i svugdje se osjećala kao da upravo tamo pripada. Bilo je to kao da u sebi ima zrnce baš svakog tog mjesta. Ali kako je mogla sve to poznavati i prepoznavati kad nikad prije nije bila tamo? Ili možda ipak?? Možda nekad? Željela je sve više, a morala je ostati skromna u svojoj širokosti. Paziti da se ne izgubi u toj pohlepnoj gladi za životom. Jer, koliko god odlazila, od sebe nije mogla pobjeći…učila se prepuštati svakoj struji, vjetru, kapljicama onoliko koliko joj je potrebno, voljeti svoj život i sebe. Učila je voljeti odlaziti, odlaziti i vraćati se... ne zadržavati ništa, nego pustiti sve da jednostavno bude…Pronalazila je u sebi previše toga. Otkrivala se iznova samoj sebi. Stalno drugačija, a opet ista kakva je oduvijek bila.
Kapljice te kiše još i sad ponekad osjeti. Sjeti ih se i osmjehne. Još uvijek ona puna veselja dopušta kiši da je smoči, da je podsjeti makar na kratko na onaj, ničime nagoviješten pljusak. I osjeti ga ponekad samo na misao udaljenosti. To je on uvijek zapravo i bio…samo misao, samo osjećaj…iako je sad znala da ne želi postati ovisna o njemu, jer se sve to već nalazi u njoj samoj, bila je neizmjerno zahvalna što ga je doživjela u takvom intenzitetu…
Zna da zaboravlja, iznova zaboravlja…hoće li se ičega sjećati?...
nedjelja, 27. ožujka 2011.
...prisutnost...
…gušenje i sputavanje ljudskim sitničavostima, njihovim frustracijama i nezadovoljstvima…od kreativnosti je ostala samo točkica, a prevladalo je zanatstvo…izgubiš se, izgubiš bit svega, nestane iskrenosti, nestane tebe…postaneš taoc vlastitog života, čovjek pomiješanih prioriteta, držiš se za nekakve takozvane snove i hodaš stranputicom…putem koji te odvodi dalje,sve dalje od samog sebe…i ne prepoznaješ više onaj put do sebe, nestaje sve ono što možeš biti, ne čuješ se više…to je ono vrijeme kad se drastičnim promjenama moraš vratiti na početak, početak sebe…vrijeme kada dobiješ onu dragocjenu priliku za svoje ponovno osluškivanje…novo učenje prepuštanju strujama, svojim željama, potrebama…kad dobiješ novu priliku da se sazdaš od svih elemenata koji te čine, da se izgradiš od svih kockica koje posjeduješ…opet isti, a toliko drugačiji.
I onda uvidiš da svoj život moraš živjeti u potpunosti, u svakom trenutku dana i na bilo koji način…jedino što postane važno je tvoja apsolutna prisutnost u njemu.
…postajem sve više sebična, razorna, nezaustavljiva, moćna, čvrsta…ali ja nemam više što izgubiti, već sam ostala bez svega i našla sam sebe…odmaknula sam sve svoje ljuske, svega čime sam ovijena i gledam u samu moju srž…i poželim živjeti u potpunosti elementarno, isključivo od sunca, vjetra, kiše…da mi ništa nije potrebno…da samo dišem, napokon punim plućima…da jednostavno „budem potpuna“ u svakom svom trenutku, ma kakav on bio…
…postajem ovisna o jutarnjim tišinama u sebi, svakodnevnim ponovnim mikro rođenjima, ovisna o onoj pomirenosti sa samom sobom, sa trenutnom nezahtjevnošću… u svakom takvom najtišem trenutku dolazim do najmoćnijih saznanja i spoznaja, o sebi, o svojim mogućnostima, željama, htijenjima…kako ih iznova prepoznavati, pronalaziti? Zapravo, kako zadržati sebe takvu?...jer, svako mi jutro nosi pun naramak mogućnosti, nove prilike, nove odluke… jesam li u potpunosti svjesna težine i zahtjevnosti ovog ključa svog života kojeg držim u ruci?
I onda uvidiš da svoj život moraš živjeti u potpunosti, u svakom trenutku dana i na bilo koji način…jedino što postane važno je tvoja apsolutna prisutnost u njemu.
…postajem sve više sebična, razorna, nezaustavljiva, moćna, čvrsta…ali ja nemam više što izgubiti, već sam ostala bez svega i našla sam sebe…odmaknula sam sve svoje ljuske, svega čime sam ovijena i gledam u samu moju srž…i poželim živjeti u potpunosti elementarno, isključivo od sunca, vjetra, kiše…da mi ništa nije potrebno…da samo dišem, napokon punim plućima…da jednostavno „budem potpuna“ u svakom svom trenutku, ma kakav on bio…
…postajem ovisna o jutarnjim tišinama u sebi, svakodnevnim ponovnim mikro rođenjima, ovisna o onoj pomirenosti sa samom sobom, sa trenutnom nezahtjevnošću… u svakom takvom najtišem trenutku dolazim do najmoćnijih saznanja i spoznaja, o sebi, o svojim mogućnostima, željama, htijenjima…kako ih iznova prepoznavati, pronalaziti? Zapravo, kako zadržati sebe takvu?...jer, svako mi jutro nosi pun naramak mogućnosti, nove prilike, nove odluke… jesam li u potpunosti svjesna težine i zahtjevnosti ovog ključa svog života kojeg držim u ruci?
Pretplati se na:
Postovi (Atom)