...očekivanja...

Pomislim „više neću pisati“...onda me neke stvari, nekakvi doživljaji natjeraju da o njima nešto više razmišljam, vodim razgovore u sebi, pričam cijele priče…bezbroj se riječi za to vrijeme prelomi u meni, neke nestanu vrlo brzo,neke se iznova vraćaju…misli se kroz vrijeme iskristaliziraju i jednostavno ih jednog trenutka moram posložiti na papir. Postalo je jače od mene. Znam, nije na meni da odlučujem hoću li ili ne pisati, razmišljati, crtati…ako sam doista iskrena, samo se moram prepustiti…jer, trenuci inspiracije naviru u bilo koje vrijeme, na svakakvim mjestima...kao da odjednom imam uvid u nešto apsolutno, nešto najispravnije na svijetu, nešto savršeno…dok me sa druge strane , priznajem, počinje biti strah od tog vrludanja po svim mogućim poljima kreativnosti, previše, svugdje…kao da se ne mogu napiti vode pored bunara…mogu li tako? koliko će to i hoće li trajati?…i strah me toga što se ne držim…ničega…što mi je uporište samo vjera da će sve biti upravo onako kako mi je potrebno, vjera koja nije dogma, vjera koju stalno iznova propitujem…strah me zato što nikada nisam tako živjela…inspiracija je vrlo nedefinirana stvar, ali djeci nikad ne ponestaje…možda se i ja krećem tim putem? možda zaboravim na sva otrovna i ispijajuća razmišljanja i bez ikakvih pitanja prihvatim neiscrpno?...ili sam bahata dok tako razmišljam?
Očekivanja su jako ljepljiva, gutaju poput živog pijeska. Nekakve sličice, želje, vjerovanja uhvaćena samim krajičkom uma. Začas se utopimo u njima, nestanemo, ne znamo razlučiti ono istinski važno. Zalijepimo i druge oko sebe, povučemo ih duboko, još dublje. Odjednom smo svi na potpuno krivoj strani života…i čekamo, puni opravdavanja samih sebe…“za deset minuta“, „sutra“, „idući mjesec“, „kad završim samo još ovu stvar“, “mislila sam…“
…vrijeme prolazi…a mi smo još dublje utopljeni u očekivanjima…kako se izvući? Kako se odmaknuti od samog sebe i sagledati situaciju? Kako postati spreman za taj iskorak? Jer zapravo, vjerojatno i gledamo u sve to, u samog sebe, ali ne uspijevamo vidjeti ništa…
Čak i kad „znaš“, kad si svjestan, da je tvoje mjesto drugačije od tog gliba u kojem si potonuo, ali nemaš dovoljno samopouzdanja za učiniti taj zadnji rez, krajnji korak u onaj ambis nepoznatog…a ukoliko je stvarno tvoje vrijeme, to se događa. Bio spreman ili ne. Jer uvijek se mora ići prema naprijed, gore…i nema stagnacije, sad više ne…
Imala sam tu sreću da su mi prerezali dovod zraka i morala sam, kao kod ponovnog rođenja, izroniti iz svega toga i početi disati samostalno. Bolno, iznimno bolno i isprva jako teško. Šok, nesigurnost, ali i prvi koraci…ispočetka nesigurni, sad već hrabrije grabim…govor, ispočetka nerazumljivo gugutanje, sad već poznajem čak i nekoliko stranih jezika…sad je suočavanje sa svakim svojim strahom postalo svakodnevica…i sve je postalo rizik, svaka riječ koju izgovorim, svako kretanje, svaka misao…„sigurnosti“ sam ostavila tamo negdje…ali kakve su to uopće „sigurnosti“?
…evolucija…prekrasna stvar kad baciš pogled unazad…ali kad iz ove ili bilo koje druge pozicije gledaš unaprijed?? Samo bezbroj mogućnosti, putova, pitanja…i sveprisutne odluke i odgovornosti prema svakoj od njih
Lako je potonuti ponovno u onaj glib, nije mi previše potrebno za to…samo sve je to postalo isuviše neprirodno…i bez obzira što si tamo bezbrižno omeđen, što su odluke lakše, jednostavnije, ne mogu više to prihvatiti…sve je lažno…i čudim se „zar još ne shvaćate?“…ali nije na meni da na to ukazujem…nikome
Ne želim živjeti očekivanja, ona me tjeraju da odrastem, da više nisam dijete...ona su podmukla i ušutkaju moju Wendi koja je pravo naivno dijete…i ako je nema dovoljno, jer ona je ponekad manji, a ponekad veći dio mene i ukoliko je um nadglasa, kad srce i naivnost ne mogu do riječi, ja se ne javljam, ne iz gliba…ali baš uvijek se ona iznova utjelovi, zanesena sa previše toga što bi htjela pokazati ili reći…i kad se gušim u takvim pitanjima koja me gutaju, ona preuzme glavnu riječ, odgurne amazonku i povuče me na oblake. Vodi me kroz sve one trenutke koje neizmjerno volim, trenutke kad se prepoznam, kad se shvaćam, kad sve moje uloge imaju smisla…i sretna sam i neizmjerno zahvalna što je ona često glavna, što je znam pronaći više puta tokom dana, što zna način kako uzvratiti mojim „zdravorazumskim“ razmišljanjima, što me brzo izvlači van, što me uči da vjerujem…
Da, svatko mora u životu biti dijete, svatko mora odrasti…ali biti odraslo dijete? To bi svatko trebao biti, ali nije uopće jednostavno ujedno imati svu naivnost i „znanje“ svijeta na sebi i takav koračati kroz život…puno je tu prisutno duhova prošlih života, svih onih sakupljanih iskustva, previše kolebanja, propitivanja, nestanaka samopouzdanja…težak je to teret, ali, ponekad uzbrdo, ponekad nizbrdo, ide se…
priznajem, voljela bih ja puno toga, ali nemam više vremena živjeti tako…iščekujući…sve ovo je samo jednom i upravo sad…jer na kraju dana, kad skinemo sve maske i uloge, svatko mora smoći snage samoga sebe pogledati u ogledalo…

...ceste neobuzdanih želja...

…ceste neobuzdanih želja i snova nas vode do neslućenih vidika, mjesta…oko nas i u nama samima…to su one nevidljive ceste, ceste slijeđenih impulsa i vibracija koje nam daju život i čine nas još žednijima slobode…ceste koje nas presijecaju oduvijek, ali ih zaboravljamo živjeti…osjećamo njihove vibracije, podsjećaju nas često tijekom vremena da su još uvijek one ovdje, u nama, prisutne i čekaju…da dođe naše vrijeme, da odlučimo postati hrabri, suludi, da živimo svoje želje…
Je li došlo ono vrijeme, naše vrijeme da živimo bez zaštitne mreže postavljene pod nama? Da, sigurnije je sa mrežom i ogradama…ali vidik je ograničen, spontanost je zatomljena, kavezi pripremljeni čekaju…osjećam trnce dok sjedim na velikom valu, vjetar šiba, njegova sam pjena, sva su mi osjetila izoštrena…prepuštam se njegovoj silini da me nosi i osluškujem sebe…ponovno drugačija…koliko me to još ima?

…beskrajnost…

…hranim se i napajam bezbroj puta tijekom dana…napajam svim onim nevidljivim i prebrzim trenucima…krećem se uvijek prema suncu, cestom sunca, cestom na kojoj je toplo, koja mami, opčarava, pjeva svojim najljepšim glasom, koja me poput sirene zavodi…premoćno sunce koje me zove da se poput odbjeglog djeteta vratim kući, tamo gdje pripadam, pod njegove skute…ako se okrenem od sunca, postaje hladno, surovo. Unatoč tome, volim kad mi hladnoća dira lice, kad je osjećam u svakoj stanici, kad me nemilosrdno šamara i osvješćuje…način na koji me podsjeća što jesam sad i ovdje, prisiljava da ostanem u sebi, uvijek prisutna u sebi. Odgovorna prema ovome što držim u rukama, svjesna toga da mi je u dlanovima cijeli svijet…svjesna suprotnosti, svjesna njihove neodvojivosti od mene. Ponovno je vrijeme kad mi je potrebno ono pojačavanje osjeta…popnem se na stablo i pretvaram se u jednu od njegovih grana, postajem nevidljiva ljudskom oku, stopljena sa prirodom…samo dišem…sve potrebe nestaju…dio sam univerzuma, bez ikakvih misli, prisutan je samo onaj apsolutni osjećaj pripadnosti i jedinstvenosti…koža mi se stapa sa hrapavom korom stabla, osjećam najfinije vibracije vjetra, šuštanje svakog lista, sunčeve se zrake probijaju kroz visoke grane i griju mi kožu…jedno potpuno stapanje i osjećanje svih mojih atoma, elemenata…vatra, voda, zemlja, zrak…sve je jedno sa univerzumom i nema granica, ja nemam granica…samo sam točkica beskrajnosti…

…sidra i jedra…

Sidra, utezi, kočnice…sve ovozemaljsko što nas drži na tlu, možda i previše…možda ponekad toliko pritisnute uz tlo da zaboravimo pogledati gore, iznad nas, vidjeti da su i jedra naš sastavni dio…da su nam potrebna da ostanemo zdravi duhom, da živimo u svojoj punoći, da su nam dana da olakšamo malo taj pritisak sidra, tu silu teže, da možemo odletjeti…sidra, da se znamo vratiti, gdje sad zapravo pripadamo, u ovozemaljski život, realnost, tjelesnost…
…jedno sa drugim čine neodvojivu cjelinu, čine nas…ustvari, mi nikad nećemo živjeti zadovoljno (no da ne pretjeram, barem donekle zadovoljno) ako ne dospijemo do faze, mjesta u nama kad uzimamo najbolje dijelove svojih sidra i svojih jedara…jer je naš život istkan njima…zajedno, dva lista iste stranice, moje zemaljsko i moje nebesko
Jedra su naš bestežinski prostor, naš let, čežnja, onaj prostor gdje zaboravimo sve fizičko, gdje je sve bajkovito, fantazmagorično i nakon takvog se iskustva teško vratiti u hladnoću i surovost zbilje…
Da, ponekad je lijepo pristati uz neku obalu, spustiti sidro, zamotati jedro i prepustiti se ljepoti trenutka, miru, spokoju, poznatome bez ikakvih htijenja, želja. Ali dođe novi trenutak kad se poželi osjetiti vjetar u kosi, onaj vjetar koji svom silinom napinje jedro do njegovih krajnjih granica, upustiti se u nepoznato, otkriti neku novu obalu, željeti vrištati…i zapravo je prava umjetnost u oba se trenutka, u obje se te priče osjećati potpuno živim, svojim…i znati da smo i jedno, i drugo, i treće,…i sve smo to mi…sve nam je to potrebno da bi ostali „mi“…da ne izgubimo iz vida onaj put kojeg ponekad ne vidimo, ali ga osjećamo…taj fini, uvijek prisutan osjećaj koji nas vodi „našim“ putem…
Intuicija, viša sila, zvijezde…ma što god…nešto što nam signalizira kad je pravo vrijeme za podignuti sidro i uputiti se na pučinu, ususret vjetru…nešto što nam odaje koje su granice našeg jedra, da ne zaboravimo da se i ono može rastrzati (i mi možemo ostati u nekom međuprostoru)…i nipošto ne zaboraviti da se uvijek možemo samo sebi obratiti za pomoć…sami smo sebi najveći prijatelji ili neprijatelji…ne omalovažavam time ljude oko sebe, nas, baš naprotiv jer i njihova blizina utječe na pravac kojim kormilarimo…ali, sve što nam je potrebno je već u nama… ja pomoć za sebe ne mogu tražiti u nekome drugom, svoj život ne mogu živjeti kroz nekog drugog, za svoje odluke mogu na odgovornost pozvati samo sebe…ljudi oko mene mi mogu pomoći da nešto vidim, prepoznam…ali moj život nije u njima, ni kroz njih, već usporedo sa njima…jedan do drugoga
Ustvari je pomirba jedara i sidra umijeće slušanja sebe, svojih potreba, želja…ma rekla bih skoro neko zdravorazumsko promišljanje, ali zapravo je to umijeće „beyond“, iza razuma…negdje na marginama razuma, intuicije, negdje duboko u našem kodu, u onim zaostacima kolektivne svijesti duboko u svima nama, nešto što svatko ima u sebi ali ne vidimo ili nismo spremni vidjeti…ono nešto što osjećam, što ne znam objasniti…i, nisu svi spremni na svoja jedra i sidra, na taj teret, na to aktivno sudjelovanje u svom životu…na hrabrost slušanja samih sebe, na odgovornost samom sebi i na to kako se ne stidjeti svojih potreba, želja, već ih slijediti, ponekad i pod cijenu života
Zapravo je cijelo moje tijelo jedan prijemnik, jedan radar kojemu je zadaća uhvatiti svaki takav val, impuls i isčitati ga da bi se mogla kretati uz vjetar, uz struje, ne se suprotstavljati samoj sebi…jednostavno slušati i slijediti…(kad bi bili eterični, kad bi bili samo misli, bili bi raspršeni u svemu…ovako nas naše zemaljsko tijelo drži naš duh na okupu, na jednom mjestu)
…sjetim se onih trenutaka kad poželim napraviti nešto suludo, nešto što nije u skladu sa mojim godinama, sa mnom kakvom me drugi doživljavaju, sa mojim fizičkim mogućnostima…a to se ustvari javi moje jedro, ono ne zna tko sam imenom i prezimenom, ono ne zna za moje godine, gdje živim…ono kao da jednostavno osjeti, javi da mi je nešto u tom trenutku potrebno, da bih mogla dalje…na meni je da li ću taj impuls prepoznati (zapravo, htjeti prepoznati) i poslušati ga
uglavnom se doista i moram poslušati, ne smijem se ignorirati jer se želja ne izgubi, već samo postane jača i intenzivnija i „grize“ me sve više, ponekad postane toliko intenzivno da me trga…rekla bih da je to sve zbog „prokletstva“ prepoznavanja, neke osobne inicijacije u aktivno življenje…kad se više ne može gurati glava u pijesak, kad se uvijek mora smoći snage za prihvaćanje, za dalje…jer granica je prijeđena i „natrag“ više ne postoji kao alternativa…mislim da prije, unatoč svemu, nisam bila spremna na to sveukupno prihvaćanje (na ono potpuno prihvaćanje, a ne prihvaćanje samo dijelova koji mi odgovaraju), da bi me bilo uništilo…jer je to „sveukupno“ prilično moćno i treba se moći razbijati o stijene, imati snage vjerovati u sebe…a svaki je val toliko jak, surov, snažan ali…može se…svatko od nas ima pravi trenutak prepoznavanja, samo svoj…kad se spoje svi naši svjetovi,sva naša lica, kad se to može prihvatiti i kad počnemo „živjeti“…svjesno i aktivno ( bez razmišljanja, analiziranja, bez onog „istreniranog“)…vrijeme za dezinficirati se od „odraslosti“, granica, pročistiti se i dopustiti svojem dječjem srcu da nas vrati na put do samih sebe
…ja sam na moj način morala naučiti otpustiti svoja sidra, ne shvaćati ih kao jedini način života…previše sam bila uzemljena, previše „kruta“, previše ispečatirana pravilima, olako sam zanemarivala sve one impulse koji su mi bili poslani…vjerojatno mi prije nije bilo vrijeme, vjerojatno bi sve to bilo previše za mene, ne bih se možda bila znala nositi sa time…no, krenulo je ponovno od samog početka, od najobičnijeg prepoznavanja vibracija, od upoznavanja čistih elemenata…
…sad pokušavam uspješno pomiriti sidra i jedra za dobru, kvalitetnu plovidbu kroz život, da se ne nasučem, da ne potrgam svoje jedro, da mi sidro ne ostane predugo zaglavljeno, da ga ne zaboravim podignuti kad je vrijeme…puno je to slušanja, puno je to intervencija u životu…i nema više stajanja, nema zanemarivanja, postalo je čisto osluškivanje i djelovanje…to je ono što me umori ponekad, kad poželim biti samo jedro bez sidra ili sidro bez jedra, zaboraviti htjeti i željeti, nestati, raspršiti se…ali, ne želim biti jedno bez drugog, ma koliko ponekad bilo teško, zna biti poprilično interesantno i ponekad tako jako jednostavno…zapravo, živim jednu novu frekvenciju
…zanimljivo je kako djeca uvijek čeznu odrasti što prije, a odrasli kasnije žele vratiti u onu iskrenost, čistoću i naivnost vjerovanja djece…
„Nespokojan sam. Žudim za dalekim stvarima.
Duša moja bludi u čežnji da dodirne rub
tamne pučine.

O veliki drugi svijete, o plahoviti doziv tvoje
frule!

Zaboravljam, zaboravljam uvijek da nemam
krila za letenje, da sam prikovan za ovaj komad
zemlje za vječita vremena…“