…gušenje i sputavanje ljudskim sitničavostima, njihovim frustracijama i nezadovoljstvima…od kreativnosti je ostala samo točkica, a prevladalo je zanatstvo…izgubiš se, izgubiš bit svega, nestane iskrenosti, nestane tebe…postaneš taoc vlastitog života, čovjek pomiješanih prioriteta, držiš se za nekakve takozvane snove i hodaš stranputicom…putem koji te odvodi dalje,sve dalje od samog sebe…i ne prepoznaješ više onaj put do sebe, nestaje sve ono što možeš biti, ne čuješ se više…to je ono vrijeme kad se drastičnim promjenama moraš vratiti na početak, početak sebe…vrijeme kada dobiješ onu dragocjenu priliku za svoje ponovno osluškivanje…novo učenje prepuštanju strujama, svojim željama, potrebama…kad dobiješ novu priliku da se sazdaš od svih elemenata koji te čine, da se izgradiš od svih kockica koje posjeduješ…opet isti, a toliko drugačiji.
I onda uvidiš da svoj život moraš živjeti u potpunosti, u svakom trenutku dana i na bilo koji način…jedino što postane važno je tvoja apsolutna prisutnost u njemu.
…postajem sve više sebična, razorna, nezaustavljiva, moćna, čvrsta…ali ja nemam više što izgubiti, već sam ostala bez svega i našla sam sebe…odmaknula sam sve svoje ljuske, svega čime sam ovijena i gledam u samu moju srž…i poželim živjeti u potpunosti elementarno, isključivo od sunca, vjetra, kiše…da mi ništa nije potrebno…da samo dišem, napokon punim plućima…da jednostavno „budem potpuna“ u svakom svom trenutku, ma kakav on bio…
…postajem ovisna o jutarnjim tišinama u sebi, svakodnevnim ponovnim mikro rođenjima, ovisna o onoj pomirenosti sa samom sobom, sa trenutnom nezahtjevnošću… u svakom takvom najtišem trenutku dolazim do najmoćnijih saznanja i spoznaja, o sebi, o svojim mogućnostima, željama, htijenjima…kako ih iznova prepoznavati, pronalaziti? Zapravo, kako zadržati sebe takvu?...jer, svako mi jutro nosi pun naramak mogućnosti, nove prilike, nove odluke… jesam li u potpunosti svjesna težine i zahtjevnosti ovog ključa svog života kojeg držim u ruci?
nedjelja, 27. ožujka 2011.
srijeda, 16. ožujka 2011.
...nose me krila...
nose me ona, često…bliže ili dalje…trenutno je to kućica u planini, „in the middle of nowhere“, mir i tišina…elementarno, primarno, očišćeno od „luksuza“, zona bez signala…pratim samo svoje potrebe…može li čovjek trebati više? treba li čovjek željeti više?…jedino što mi nedostaje je more, uvijek more…onaj miris soli, šum valova…znam da mu se ubrzo vraćam, pa mi taj nedostatak ne pada teško, mogu se smireno prepustiti doživljavanju ove okoline…more mi se vrlo neprimjetno uvuklo pod kožu, izjednačilo sa životom, dio je mene i volim ga osjećati u svojoj blizini…nije bilo oduvijek tako, nisam bila svjesna njegovog značaja za mene, ova me nova čežnja za njime, ta potreba da sam uvijek tu negdje, blizu, iznenadila i još ne vjerujem koliko sam u sebi „morska“, koliko se mijenjam i živim sa njime …uvijek sam se držala zemlje, okarakterizirala se njom, izjednačila i sad se pronalazim u jednom potpuno drugom obliku, onom kojeg sam oduvijek, skoro mogu reći podcjenjivala, zanemarivala, zapostavljala…pa nekako dođem do spoznaje da sam kao dijete bila manje dijete nego sad i kao da sam oduvijek bila zagušena, isprana „znanjem“ , „razumom“, „razmišljanjima“…hoću li se ikad očistiti toga, barem malo?
…jedna je drugačija beskrajnost prisutna ovdje…planine, kanjoni, visine, izvori vode…osjećam se neznatnom u jednom novom, drugačijem okruženju…prekrasan pogled na veličanstvenost prirode, koja se u jednom trenutku može pretvoriti u čistu surovost…gdje svaki put čovjek iznova shvaća koliko je minoran u toj međusobnoj usporedbi…shvaća koliko mu je zapravo potrebno to osluškivanje prirode, za preživljavanje, snalaženje…i skoro bih se rasplakala od tuge jer postoje tolika mjesta na svijetu koja neću vidjeti, doživjeti, osluškivati…pa se zapitam zbog čega smo ovoliko ograničeni tjelesno?
svaka me svježina jutarnjeg povjetarca prisjeti da je moj život dobar…da sve radim jer sam ja sama upravo tako odlučila, da u svakom trenutku imam pravo izbora, i da je to već previše…mogu li se nositi sa tom odgovornošću?
Zapitam se kako bi mi samo život izgledao da živim na ovakvom mjestu? Koje bi moje mane i vrline došle do izražaja u ovakvoj tišini, ovakvom okruženju? Koliko bih samo različitih života mogla živjeti… zapravo, svi mi…ja ista, rođena negdje drugdje, odrasla u drugačijem okruženju…poput figurice izmodelirane od plastelina…jer, svaki komad plastelina dobiva jedan samo svoj osobni pečat…i svako bi takvo mjesto ostavilo neki samo svoj trag na meni…koliko bih, svaki takav put, bila drugačija?
…bez obzira gdje se nalazim ili dođem, znam da je moj život neotuđivo povezan sa mojim korijenima, sa lozama od kojih sam potekla, mjesta gdje sam rođena, odrasla…da kroz sva ova mjesta koja dodirnem, kroz koje prolazim na svom putu, zapravo učim kako sebe još bolje smjestiti u mom životu, kako se još više prepoznavati, upoznavati, oplemenjivati, slušati …
Promatram ljude koji žive ovdje…nalazimo se pod istim nebom, sunce nam isto sjaji, oblaci i ovdje putuju nebom, zvijezde se svaku večer međusobno stišću na nebu…i ti su ljudi isti kao i svi ostali, svugdje na svijetu, bez obzira na vjere, nacionalnosti, prepuni snova, želja, čežnji i nezadovoljstva…
Ali, često ostaju zaglavljeni u prošlosti, na koju ne mogu utjecati…ne primjećujući teret koji vuku za sobom, žive priče prošlosti, slike prošlosti, dok su to sve sami odbljesci u raznoraznim ogledalima…ne shvaćajući da živeći tako žive neki tuđi život, ne svoj…i svaki se put iznova zapitam zbog čega tražimo sreću izvan nas, dalje od svoje svake, i one najmanje, ali time ništa manje važne odluke…kad svakog trenutka, ali baš svakog trenutka u životu imamo priliku za promjenu, za odbaciti svoju staru ulogu…i jednostavno sudjelovati u životu…prestati pričati u vjetar, prestati biti onaj nijemi promatrač i preuzeti njegove niti u svoje ruke…i zbog svoje dobrobiti preuzeti tu najvažniju i najtežu odgovornost, onu prema samome sebi…jer, vremena imamo malo…koliko možemo bit bahati i oholi?
…jedna je drugačija beskrajnost prisutna ovdje…planine, kanjoni, visine, izvori vode…osjećam se neznatnom u jednom novom, drugačijem okruženju…prekrasan pogled na veličanstvenost prirode, koja se u jednom trenutku može pretvoriti u čistu surovost…gdje svaki put čovjek iznova shvaća koliko je minoran u toj međusobnoj usporedbi…shvaća koliko mu je zapravo potrebno to osluškivanje prirode, za preživljavanje, snalaženje…i skoro bih se rasplakala od tuge jer postoje tolika mjesta na svijetu koja neću vidjeti, doživjeti, osluškivati…pa se zapitam zbog čega smo ovoliko ograničeni tjelesno?
svaka me svježina jutarnjeg povjetarca prisjeti da je moj život dobar…da sve radim jer sam ja sama upravo tako odlučila, da u svakom trenutku imam pravo izbora, i da je to već previše…mogu li se nositi sa tom odgovornošću?
Zapitam se kako bi mi samo život izgledao da živim na ovakvom mjestu? Koje bi moje mane i vrline došle do izražaja u ovakvoj tišini, ovakvom okruženju? Koliko bih samo različitih života mogla živjeti… zapravo, svi mi…ja ista, rođena negdje drugdje, odrasla u drugačijem okruženju…poput figurice izmodelirane od plastelina…jer, svaki komad plastelina dobiva jedan samo svoj osobni pečat…i svako bi takvo mjesto ostavilo neki samo svoj trag na meni…koliko bih, svaki takav put, bila drugačija?
…bez obzira gdje se nalazim ili dođem, znam da je moj život neotuđivo povezan sa mojim korijenima, sa lozama od kojih sam potekla, mjesta gdje sam rođena, odrasla…da kroz sva ova mjesta koja dodirnem, kroz koje prolazim na svom putu, zapravo učim kako sebe još bolje smjestiti u mom životu, kako se još više prepoznavati, upoznavati, oplemenjivati, slušati …
Promatram ljude koji žive ovdje…nalazimo se pod istim nebom, sunce nam isto sjaji, oblaci i ovdje putuju nebom, zvijezde se svaku večer međusobno stišću na nebu…i ti su ljudi isti kao i svi ostali, svugdje na svijetu, bez obzira na vjere, nacionalnosti, prepuni snova, želja, čežnji i nezadovoljstva…
Ali, često ostaju zaglavljeni u prošlosti, na koju ne mogu utjecati…ne primjećujući teret koji vuku za sobom, žive priče prošlosti, slike prošlosti, dok su to sve sami odbljesci u raznoraznim ogledalima…ne shvaćajući da živeći tako žive neki tuđi život, ne svoj…i svaki se put iznova zapitam zbog čega tražimo sreću izvan nas, dalje od svoje svake, i one najmanje, ali time ništa manje važne odluke…kad svakog trenutka, ali baš svakog trenutka u životu imamo priliku za promjenu, za odbaciti svoju staru ulogu…i jednostavno sudjelovati u životu…prestati pričati u vjetar, prestati biti onaj nijemi promatrač i preuzeti njegove niti u svoje ruke…i zbog svoje dobrobiti preuzeti tu najvažniju i najtežu odgovornost, onu prema samome sebi…jer, vremena imamo malo…koliko možemo bit bahati i oholi?
srijeda, 2. ožujka 2011.
...staze, putevi...
Koliko sam samo puta poželjela biti muško, biti ono pravo stereotipno muško kojem se živo j… , koji živi svoj život bez obzira na sve oko sebe, biti bahata i ne obazirati se na spočitavanja bilo kakve vrste, na sve predrasude koje me okružuju…oduvijek…na koje se ja više ne obazirem, već uporno vozim svojim kolosijekom… cestom neobuzdanih želja…barem volim vjerovati da je tako.
Ponekad se osjećam gotovo kao kamikaza dok tako jurim svojom cestom. Bez zadrške i ikakve proračunatosti slijedim svoje neobuzdane želje. Nema stajanja i kao da više ne postoji vrijeme da ih promatram, analiziram i spoznajem koliko su one u svojoj biti istinske i stvarne. Vjerujem da jesu. Slijedim ih i pod cijenu života, nekom rušilačkom snagom. Življenje na život ili smrt. Uostalom, trenutak smrti je trenutak kad smo najbliži životu. To je ona točka gdje se život i smrt isprepliću. Jer bez tog predavanja, potpunog i cjelovitog, ustvari nema pravog života. Dotaknula sam tu točku jednom i sad je nestao strah. I kao da više ne znam drugačije. Kretanje, kretanje, kretanje…Jednostavno sam se navukla na bijelu liniju, punu, isprekidanu…koja nestaje pod mojim nogama. Potrebna mi je sve više i više.
Zapravo mislim da iz mojih želja izranjaju moje potrebe. Razne potrebe koje bih jednom riječju mogla opisati kao SLOBODA…svega što može postojati (izbora, misli, djelovanja, bivanja…), sloboda da budem JA. Radije odlazim u suprotnom pravcu, nego da gubim tu slobodu. Zato i živim na drugoj strani...svega. Neprocjenjiv je onaj trenutak i bljesak spoznaje kad od neizmjerne sreće skoro počnem hiperventilirati da mogu što poželim. Da stvarno mogu. Ako samo poželim. Ej, ja stvarno mogu bilo što!
O, kako ja obožavam ovaj život! Neizmjerno.
Definitivno bih umrla od previše života, da živim bit svakog trenutka u danu. Ali, postajem šašava u slijeđenju tih impulsa i jednostavno me baš briga.
Ponekad se osjećam gotovo kao kamikaza dok tako jurim svojom cestom. Bez zadrške i ikakve proračunatosti slijedim svoje neobuzdane želje. Nema stajanja i kao da više ne postoji vrijeme da ih promatram, analiziram i spoznajem koliko su one u svojoj biti istinske i stvarne. Vjerujem da jesu. Slijedim ih i pod cijenu života, nekom rušilačkom snagom. Življenje na život ili smrt. Uostalom, trenutak smrti je trenutak kad smo najbliži životu. To je ona točka gdje se život i smrt isprepliću. Jer bez tog predavanja, potpunog i cjelovitog, ustvari nema pravog života. Dotaknula sam tu točku jednom i sad je nestao strah. I kao da više ne znam drugačije. Kretanje, kretanje, kretanje…Jednostavno sam se navukla na bijelu liniju, punu, isprekidanu…koja nestaje pod mojim nogama. Potrebna mi je sve više i više.
Zapravo mislim da iz mojih želja izranjaju moje potrebe. Razne potrebe koje bih jednom riječju mogla opisati kao SLOBODA…svega što može postojati (izbora, misli, djelovanja, bivanja…), sloboda da budem JA. Radije odlazim u suprotnom pravcu, nego da gubim tu slobodu. Zato i živim na drugoj strani...svega. Neprocjenjiv je onaj trenutak i bljesak spoznaje kad od neizmjerne sreće skoro počnem hiperventilirati da mogu što poželim. Da stvarno mogu. Ako samo poželim. Ej, ja stvarno mogu bilo što!
O, kako ja obožavam ovaj život! Neizmjerno.
Definitivno bih umrla od previše života, da živim bit svakog trenutka u danu. Ali, postajem šašava u slijeđenju tih impulsa i jednostavno me baš briga.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)