…uloge…

granulo nam sunce, promijenio se zrak….
hmmm uloge, ulozi, utezi?? mijenjanje je prirodna stvar..trenutak kad poželimo otpustiti i ostaviti ono nešto što nas ne podiže više, ne zadovoljava i pronaći, uzeti nešto novo, drugačije…nešto što nam pomaže otići malo dalje i što nas tjera da postajemo bolja osoba…idealistično? možda, ali mi se jako sviđa taj način razmišljanja…kad se okružiš stvarima i osobama koje iz tebe izvlače one dobre stvari… koje nisi svjestan da ih imaš ili znaš upotrijebiti…bez obzira da li se time uklapaš u zacrtane okvire…jer svatko ima svoj neki maksimum potencijala i sretan je ako na kraju života može pogledati unazad I sagledati da je bez obzira na sve „greške“, krive odluke…..(koliko mogu uopće biti krive kad uvijek donosiš odluku u najboljoj želji za sebe?...ako i nešto napraviš krivo, treba znati pogledati iza toga, u pravi razlog….nije bez veze izreka „na greškama se uči“, pa sad…samo ovisi koliko ti treba za naučiti…možda jednom, možda cijeli život?).......živio dobar život, ispravan za sebe…no, da se vratim na promjene, ako i ne znam prepoznati kad je vrijeme za promjenu, nadogradnju (uloge)…pročitati znakove koje nailazim putem…ako predugo “zaglibim“..ono nešto će me zaustaviti bilo kojim sredstvima)…na meni je da naučim što prije prepoznavati….sad puno češće poslušam onaj impuls koji mi više vikne, nego šapne „to želim napraviti“…svesrdno se nadam da je to ono prediskustveno znanje u mom duhu, intuicija…(ili sam nagrabusila) granice su nam ionako tamo gdje si ih postavimo (ja sam ih oduvijek postavljala bliže – da ne fali, a sad ih mičem…skoro sam kao zec u kupusištu) …gušimo se onoliko koliko si sami ne damo disati…jednom kad se otisneš visoko iznad oblaka gdje uvijek blješti sunce, teško se pomiriti sa onom vrstom života, sterilnom i proračunatom…ispod , gdje moraš čekati…ne znam, božju milost da se oblaci možda jednom razmaknu, da možeš uživati u suncu…jednostavno, težiš što više biti iznad njih, u blještavilu sunca i više nisi zadovoljan time da čekaš, već djeluješ da to i postigneš….ne kažem da u životu nećemo uhvatiti krivih letova, onih koji neće uspjeti probiti oblake ili letova koji će se vrlo brzo prizemljiti…ali svejedno, nadam se da ću ih uspjeti uhvatiti što više, kraćih ili dužih….
…mislim da me u životu najviše strah upravo te sterilnosti I proračunatog življenja….moj ulog u život je moja prisutnost u njemu…jer kakav mi je život, ako se u njega ne dajem iz straha da će to nestati za neko dogledno vrijeme…svakodnevno se učim ne razmišljati o budućnosti kao o nekoj slici gdje ću biti….svakom se svojom odlukom vodim korak dalje i uvijek odlučujem u najboljoj namjeri po mene…pa kamo me odvede…ako i dođe vrijeme da nešto konkretno nestane iz mog života biti ću tužna, možda ću i htjeti umrijeti (kao nemali broj puta do sad…ali prigrliti ću taj osjećaj, proživjeti ga i onda mirne duše otpustiti i krenuti dalje
sve mogu izgubiti, ali sebe ne bih željela ponovo…pokušavam si biti vjerna i iskrena….sad znam, kao dijete, uraditi stvari samo zato što mogu…a proces je učenja neprekidan i ne dopušta nam da se uljuljkamo u lažan osjećaj sigurnosti….
uvijek biti fleksibilan…

…kamo idem?…

ono podmuklo pitanje što me sve češće zaskoči…a opet? zar mogu biti toliko bezobrazno neskromna i željeti da mi te i takve misli ne naviru? mogu li i moram li biti zadovoljna trenucima, danima kad me uopće nije briga...ni što, ni kako, ni zašto...koji su tako lijepi, nestvarni u svojoj jednostavnosti, bezbrižnosti…uronila bih potpuno u njih, u to more slučajnosti, otkrivanja, infantilnosti, izgubila se u svakoj stvari koju činim…disala kroz njih, za njih…zaboravila sva ograničenja…ponekad mi to i uspijeva…znam živjeti i doživjeti takve trenutke, dane…ali zamke su sve češće…kao da se hrane mojom energijom i snagom, jačaju sa njom, proporcionalne su jedna sa drugom…neodvojive
… kako je to uopće moguće? zar ne bi trebalo biti baš suprotno, da oni svoju snagu gube jačanjem moje?
…balansiramo i krećemo se visoko… ponavljam se, ali nekako kao da tako ispijamo samu esenciju života…nerazrijeđen život, počevši od malih doza navikavamo se i trebamo sve više i jače…ono što je u početku lijek nakraju postaje otrov…možda u tome leži odgovor…možda je to ono vrijeme kada nam je potrebna nova uloga, vrijeme promjena…kada snagu počinjemo crpiti iz nekih novih stvari…ustvari, to mi baš ružno zvuči..zašto bi mi crpili nešto? ne, ne..ovako, vrijeme kad svoju snagu „hranimo“ novim…
ali, nije važno...prošlost me ne plaši, ni budućnosti me nije strah (uglavnom)… nova se uloga polako gradi, biram elemente koji mi odgovaraju…složiti će se sve na neko svoje mjesto, kakvo god ono bilo…
prestala sam graditi i projicirati slike u glavi, živjeti u iluzornoj budućnosti….. sad se utapam u nekakvim drugačijim svjetovima… moja je stara uloga ostavljena prije četiri godine…još uvijek sam nekim pipcima vezana za nju….možda ih nikad ne odlijepim, možda i ne trebam, ali, kao da je bilo u dalekoj prošlosti…
egzistencijalna me pitanja zaskaču sve češće, samo previše sam u onom prije bila mrav da sad ne bih dala više prostora cvrčku…ali ona moja usađena odgovornost mi sve češće prigovara, osjećam je ..sve više i više
..misli su mi postale snažne, premoćne…moram paziti što poželim, to je nešto na što se tek privikavam…mislim da ni snova više nemam..nekad davno sam imala cilj, sad je ostao samo put..niti njega ne razaznajem uvijek, i kad god pomislim da se ne krećem pogledam iza…nevjerojatno je puno stopa iza mene..ne smijem upasti u zamku pitanja što me čeka ispred…ali dovoljan je samo jedan bezvezan trenutak…možda pogledam leptira kako proleti, možda vidim vranu u krošnji mendule..i ja padam
i.. zbog čega sam tako zahtjevna, kad jedino što želim je samo jednostavnost života… živjeti svoj krug, svoj mikrosvijet, svoju potpunost, kakva god ona bila…ne žudjeti svoju potpunost van njega…radovati se „poklonima“, ali ne ih očekivati…
"Većini ljudi život je prejak. I zato ga ne mogu izdržati bez opojnih sredstava. Vrlo je teško piti čisti život. Čovjek postaje melankoličan od toga, ili podivlja ili posrće. Samo ga najsnažniji podnose bez krivotvorenja, s cjelokupnim mirisom, samo najjači znaju u životu nadiruću opijenost trezveno i čisto živjeti.
Radi što hoćeš. Ali ćeš uvijek znati čega si se bojao. Bojati se isto je što i umrijeti. Isto kao i propustiti. Isto kao i nikada. Nikada više. Shvati, nikada, nikada više. "

…da, čisti je život stvarno prejak…želim ponovno otputovati…ubrzo ;)

…djeca čežnje i želja…

mislim da je došlo vrijeme da pokušam uobličiti riječima nešto o čežnji…
danas ću sebe ipak svrstati u nešto…u grupu tankoćutnih, osjećajnih, čeznutljivih duša…onu nezahvalnu, a tako lijepu i nestvarnu skupinu
…čežnja je dio nas, kao što smo mi dio čežnje…jedno bez drugog ne postojimo…živimo za snoviđenja i iluzije…često se pitam jesam li dovoljno hrabra…samo što hrabrost u ovom slučaju ne znači ono što nas uče…ona ne znači biti junakom u fizičkom pogledu…
mi smo junaci srca…naša je hrabrost rušiti ustaljeno, graditi i živjeti snove…u svakom slučaju, krenuti dalje…bacanje sa litice, let između oblaka…neki put se te iluzije slome, skrše usput i nas, upadnemo u zaglušujuću tišinu (mislim da nam je to najgora kazna u životu), tišinu u kojoj se moramo svaki put ponovno pronalaziti…i kad mislimo da više u nama ne postoji snage za dalje, da je svaka naša želja nestala, da nas je čežnja napustila, sjenka se odšila….podignemo se, otresemo koljena i ona počinje tinjati…onda se iz te tišine počinju javljati riječi, misli, boje…i mi ponovno djelujemo…
žudnja, čežnja…naše je tijelo ispleteno njome, utkana je u naš kod…njezino je sjeme dio nas…mi smo njezina djeca, ona je naša majka i jednostavno smo jedno…mi ne postojimo bez nje, kao što ona ne postoji bez nas…neraskidivo povezani do naše smrti…jer ona nikad ne umire…točka čežnje je uvijek prisutna u nama…ponekad nas preuzme do neprepoznatljivosti, ponekad se skupi u neznatnu, nevidljivu točkicu, ali je uvijek prisutna tu, u nama…ona je ono naše božansko
jača je od bilo kakvog straha nepoznatog…zbog nje rušimo svoje izlizane svjetove, živimo snove, prevrćemo si živote…i sve zato jer želimo „živjeti“…i opet dolazimo na isto „lust for life“…žudnja, čežnja…bez obzira kako se u pojedincu manifestira, to je ono nešto uvijek prisutno što nas goni, tjera i ne da nam mira…čak i u slučaju kad je ne prepoznajemo, mi smo predodređeni živjeti na granici, bacati se u život sa litica…ustvari, živjeti na život ili smrt…život na rubu je naš život…to je naš smisao
da, iznenadim se koliko, ali hrabra sam…mi smo hrabri…i ako poželimo u nekom trenutku odustati od svega, dignuti ruke, ne možemo… i ako zastranimo sa tog puta, bilo namjerno ili nenamjerno, uvijek se vraćamo…jer mi ne znamo postojati drugačije…jer su naši putevi njome predodređeni
mi znamo da svaka plitkost i površnost moraju imati svoju dubinu i tragamo za njom…bilo da tonemo, letimo ili želimo dotaknuti sunce…naša je priroda tragalačka i znamo, ustvari, uvjereni smo do srži, da tako nešto postoji (koliko god sumnjamo…dok je moje zemaljsko protiv, moje nebesko ne dvoji)…jer mi smo je već doživjeli…možda ne znamo kada, ali ono naše najdublje, naša bit je uvjerena u to…već smo nekoć bili jedno sa njom i jedino što želimo doživjeti tu punoću, savršenstvo i potpunost ponovno…svi oni prepoznati čarobni trenuci su ustvari samo odbljesci toga (sjećanja)…i zato hrabro odbacujemo sve ustaljenosti, konvencije, hodamo onim sporednim putem…i tragamo…jer želimo još više i jer znamo da ono postoji…uostalom, kako nam može nedostajati nešto što ne znamo da postoji?
I bez obzira na sve naše srušene ili ostvarene iluzije i snove uvijek ćemo biti puni želja, čežnje i žudnje…tragati ćemo cijelog života, jer smo to mi…jer naše zaneseno dječje srce ne zna živjeti drugačije…jer je to jače od razuma, od nas, od života…
…jer smo mi tragači…djeca čežnje i želja...a tko bolje traži od djece?

…litice…

suočavam se ja sa svojim liticama, čvorovima, odupirući se povlačenju i rezanju svojim sredstvima.... pokušavam živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima...kad mi je bilo najteže, sjećam se da sam si govorila "želim da mi netko da uputstva! zašto sam tako glupa? što to ne shvaćam??"... i onda, sam se prestala boriti, plivati protiv struje....to je bilo ključno - prepuštanje, bez zadrške i apsolutno....ali, kako je samo teško nastaviti tako...prestati se grčevito držati nekih "kvazi" važnih stvari, predmeta, ljudi...jer živjeti tako...grčevito..ratujemo sa životom, sa samima sobom...
jutro je, sjedim u vrtu, još je hladno, rosno...ptice pjevuše dok se sunce lijeno provlači kroz izmaglicu...skuhala sam si kavu, jaču...potrebna mi je..

…u kutu oka mi još suza, čvor u grlu polako popušta...isplakala sam se, nisam dugo...prisjetila sam se sinoć svega...ne stvari, niti samih događaja, više kovitlaca svih osjećaja, emocija... mene, koja sam realna da realnija ne mogu biti (down to earth)i volim uporišta, ruši ovaj intenzitet propitivanja...uletjela sam u
nepoznato svijetlo, skočila opet sa svoje litice i povučena sam u dubine...
mjene, promjena, bol, spoznaja,..
.....da li sam iskrena u svojoj "budnosti"? koliko je sve to istinski??...bezbroj je nepoznanica ispred mene....još uvijek sumnjam u svoju "plitkost", preispitujem svoje postupke....jesu li sve ove moje riječi samo floskule?? da li i koliko stvarno imam otvorene oči i srce....ili je i to lažno kao što je lažno blještavilo lcd ekrana i mega, hiper store-ova koje nas okružuje u lažnoj realnosti...da li sam stvarno takva ili se samo predstavljam takvom??
svaka mi nova poruka otkriva nove spoznaje,...već sam rekla da ja sve to oduvijek znam, osjećam....ali, napisana, izgovorena riječ ima drugačiju težinu od misli...uostalom, misli mogu usmjeravati pravcem kojim želim, ovako me navedu na nešto što svjesno-nesvjesno izbjegavam, zaboravljam, ne
vidim, ne želim vidjeti...emocije poteku....zapravo je najteže postići da naše misli, riječi i djela budu istinski i dio
cjeline...
postoje ljudi koji će u svom životu doći 50ak metara do kraja litice i svoj život izgraditi na tom mjestu, ne znajući što se krije u njihovoj neposrednoj blizini...druga skupina dolazi na 10ak metara i zna da je iza ruba nešto nepoznato, ali ipak odlučuju živjeti u sigurnosti, krajičkom pogledavajući nepoznato prostranstvo....ona najmanja skupina dolazi do samog ruba i odbija živjeti u strahu (od samog sebe) i baca se ...u život
naravno da me strah toga, ali moram odbacivati bilo kakvu neutemeljenu vrstu straha vjerovati samo onom iskonskom i intuitivnom koji me upozorava na realne opasnosti...
ovo ljuštenje mene kao luka, odbacivanje ljusku po ljusku, da bi se dublje stiglo, do srca, do izvora...a evo, već sam odavno prošla neku svoju imaginarnu granicu pisanog izražavanja...biti će da sam ipak odrasla?? :(

...more...

"Osluškuj. Dolazi onaj što čisti i umiruje. I poslije
njega više ništa nije isto. Zato je vrijeme za promjene. Obuci
ogrtač i kreni i dopusti vjetru da te ponese. I ne boj se
promjena, jer one su dobre, one ti sreću u život donose.
Nauči ih prihvatiti i shvatiti ćeš da letjet sa vjetrom
lagano je."

još plivam...lani je bilo drugačije, ja sam bila drugačija...prošlo je ljeto bio vrhunac isplivati na otvoreno i onda plutati, što dulje...
7 ujutro... još pospana i snena bacila bi se u svježinu jutarnjeg mora...u toj tišini, beskraju, suncu...jedini zvuk koji se čuje je lagani žubor...onaj koji sam proizvodiš kad vršcima prstiju prolaziš kroz vodu, a ti budan sanjaš....zatvorene oči...miris soli, zvuk vibracija vode...otvorene oči...plava kulisa neba...mir, spokoj, meditacija...bez postavljanja pitanja, odgovori bi se nametali sami od sebe...one morske ranojutarnje kulise intenzivnih boja, zvukova, tim više i tišine…ja, biće koje kao da prvi put  gleda u sve to i samu sebe… bez prošlosti, budućnosti…život je samo „postojao“…ja sam „bila“...to bi potrajalo sat, sat i pol, sa prvim kupačima ja bi odlazila
bio je to moment u životu kad nisam trebala ljude....kad sam htjela biti sama sa sobom...

to je ljeto jedna pjesma bila jedina koja je dopirala do mene, koju sam „prepoznala“, jedino što mi je bilo potrebno…rekla bih…infuzija života u mene praznu, početnu…u tom je trenutku to bilo samo prepuštanje vibracijama koje su me pogađale do jezgre

bilo je to ljeto prepuštanja moru, životu, iscjeljivanju…ljeto potpune samoće i tišine…razdoblje mog ponovnog slaganja, napajanja, liječenje tjelesnog i duhovnog šoka i udahnjivanje života jednom razlomljenom biću

ovo se ljeto pojavila drugačija ja...kulise i vrijeme je isto (neobično cijenim tišinu), ali je radnja drugačija...želim plivati što više, što duže...drugačija je vrsta meditacije, aktivna...naočale za plivanje, glava zaronjena u vodu
 kroz tu zavjesu vode pogled uprt u nebo...i ja se krećem...osjećam kako mi snaga raste i polako se usmjerava....
volim i želim ljude oko sebe... ovo je ljeto bilo drugačije… pomaknula sam se, okrenula drugim stvarima…ostalo je samo prepoznavanje želja, potreba i važnije…ono dopuštanje samoj sebi da ih ispunim…

ne znam što me to toliko fascinira u moru, ali ponekad bi se najrađe utopila od sreće, zadržala dah zauvijek...uživam nakratko u toj fantaziji, a onda se ipak vratim u stvarnost...iako bih ponekad najrađe bacila sidro na 5 metara dubine i legla na dno pogleda uprtog u nebo, promatrajući kako se zrake sunčeve svjetlosti lome na površini....
a sad počinje  hladnoća mora...hladnoća što osvještava tijelo, štipa kožu, reže mozak...

kad se jednom u petoj brzini zaletiš u zid, svoje djelove skupljaš na sve strane i onda si (doslovno) ližeš rane...no, u isto se vrijeme upoznaješ onako kako si nikad prije ne dopustiš....sada uspijevam raspoznati sve faze oporavka duše...točno se sjećam trenutka kad sam se poželjela "vratiti" među ljude i kad sam si dozvolila da me onaj mali vražićak vodi...onaj kojeg sam uspjela ušutkati u zadnjim godinama prije ovoga.. od onda sam si dopustila puno toga...nadasve, dopustila sam si da ponovno otkrijem stvari koje me istinski uveseljavaju i čine pravu mene...
kao da sam se nakon svega "rodila" istinitija i mudrija, više ja nego ikad prije....čak bi rekla "životnija"....žedna života...