Rano je jutro, sjedim na jednoj drugoj obali. Mjesto poznato, ali novo. Još nisam tu bila…barem ne ovako. Dok sunce lagano izlazi iza borova, uronjena u miris soli u zraku i beskrajnu tišinu, promatram lagano mreškanje valova. Odjednom postajem svjesna svojih sklopljenih ruku prislonjenih uz usne. Poput neke nijeme molitve. Kome? Čemu? Ne znam. Da se oslobodim nekog straha koji me obavija? Da uvijek smognem snage biti iskrena samoj sebi? Da imam mudrosti prepoznavati važne stvari u životu? Da se hrabro, često suludo, odvažim učiniti što poželim? Da imam snage prihvatiti sve što mi stane na put? Mogla bih se tako unedogled propitivati…dok me odgovori koji naviru razaraju, ruše.
Jutra me razbijaju. Nikad do sad u ovolikoj mjeri. Tišina oko mene samo pojačava navalu mojih misli. U tim trenucima postanem svjesna svoje vlastite nepotpunosti, čežnji, želja, potreba...zapravo, one velike praznine koja zjapi u meni. I pitam se, kako je moguće da sam ovoliko puna svega u toj velikoj praznosti?
Upravo se u toj jutarnjoj tišini najglasnije čujem, osjećam…i prestrašim se svaki put iznova te poplave spoznaja, saznanja, vlastite mudrosti iz mojih najdubljih ambisa ništavnosti…iz najdubljeg mraka nadolaze najbistrije i najčišće istine, misli. Svjetlost me iz tog najmračnijeg mraka zabljesne poput tisuću sunaca…i osjećam se poput vala koji se svom svojom silinom i snagom razlama o stijenu i raspršuje u bezbroj kapljica…tako unedogled.
Potrebno mi je neizmjerno puno vjere…vjere da je sve upravo onako kako treba biti. Da sam ja upravo na onom mjestu na kojem se i trebam nalaziti. Vjere u samu sebe, u život, u ljubav, u bajke, u djevojčice i dječake. Vjere u prepoznavanja. Vjere u pronalaženja.
Postaje mi sve teže ići dalje, a idem lakše no prije…
ponedjeljak, 27. prosinca 2010.
četvrtak, 23. prosinca 2010.
...dodir božanskog...
…san je bio prekrasan, dodir božanskog...toliko prekrasan da sam se probudila smiješeći se iz sveg srca…prepun one lakoće življenja, slobode, lepršavosti, krila, vjetra, mora i soli…i potpune povezanosti sa samim sobom…vjerojatno je trajao samo trenutak, ali i taj je trenutak sve bilo upravo onako kako treba…i ne mogu se još odvojiti od njega, ne mogu ga pustiti…još ću neko vrijeme crpiti snagu iz njega, pokušavati i stremiti tome da budem što više onakva, bez straha, neobuzdana, vesela, nova, dječja i razigrana…puštati nek me vjetar nosi stazama, osluškivati ga, njegove priče, osluškivati svoje srce, svoje želje…biti što više svoja, više božanska…
ponedjeljak, 13. prosinca 2010.
...krila...
Što ako sam se ja u ovom životu otjelovila već sva puna „znanja“, ispranih i zaboravljenih osjećaja, zaboravljenih i slijepljenih krila? I što ako se zbog toga nisam snalazila u samoj sebi?
…jer to i nije bila ona moja prava priroda…jer ja moram živjeti sebe…jer sam prejaka da bi me gurali u kalupe…jer me previše ima za te male forme.
Moja su krila bila slijepljena od samih početaka. Nisam ih vidjela, nisam niti znala da ih imam. Ali me osjećaj njihove prisutnosti, prisutnosti nečeg tako moćnog vječito pratio. Kao da sam se stalno pitala „što je to što osjećam, ne vidim…a, nekako, oduvijek poznajem?“
I sad ja živim bajku…jer letjeti uz vjetar je stvarno bajkovito.
Krila su mi širom rastvorena i puštam ih da si sama odabiru struje, izabiru kamo žele…a žele ona puno toga, sve ono što su propustila u onom beskonačno dugom međuprostoru i međuvremenu…postala su nezasitna i ja jednostavno moram biti jaka, moćna, da bih im se mogla prepustiti…rastrgala bi me inače, uništila potpuno…moram ih moći podnositi, nositi…njih, sebe…
…jer to i nije bila ona moja prava priroda…jer ja moram živjeti sebe…jer sam prejaka da bi me gurali u kalupe…jer me previše ima za te male forme.
Moja su krila bila slijepljena od samih početaka. Nisam ih vidjela, nisam niti znala da ih imam. Ali me osjećaj njihove prisutnosti, prisutnosti nečeg tako moćnog vječito pratio. Kao da sam se stalno pitala „što je to što osjećam, ne vidim…a, nekako, oduvijek poznajem?“
I sad ja živim bajku…jer letjeti uz vjetar je stvarno bajkovito.
Krila su mi širom rastvorena i puštam ih da si sama odabiru struje, izabiru kamo žele…a žele ona puno toga, sve ono što su propustila u onom beskonačno dugom međuprostoru i međuvremenu…postala su nezasitna i ja jednostavno moram biti jaka, moćna, da bih im se mogla prepustiti…rastrgala bi me inače, uništila potpuno…moram ih moći podnositi, nositi…njih, sebe…
četvrtak, 9. prosinca 2010.
...nemir...
…zadnjih sam godina poprilično nemirna…to mi je novo, nepoznato…ja, oduvijek smirena, razumska, sigurna, stabilna, u jednom sasvim novom, nepoznatom obliku…nešto što me ponekad izbacuje iz same sebe…kako si udovoljiti, kako se pronaći, snaći u tome?
…i sad me previše vrtloga uzima, hvata…prepuštam se svakome od njih, onako nadobudno, dječje naivno…možda ovaj put neću izgorjeti u njima? Možda ipak imam dovoljno snage? Kako da ponovno odlučujem razumom u kojeg od njih ne kročiti?? Tako sam do sad radila…kočila sebe, odabirala svoje želje…sad im se svima želim prepustiti, cijela…spoznati postoje li granice uopće…one, van naših umova…koliko zapravo mogu, možemo, kad se ne obaziremo na te granice usađene u nas?
…volim sve svoje uloge koje trenutno igram…znam i zašto, zasad ih još uvijek, neću reći kontroliram, možda bi bolji izraz bio da me ima dovoljno za sve njih…još me nisu uspjele preuzeti…možda ovaj puta niti neće? Kako bih samo to željela…da se međusobno uspijemo odigrati, ja njih, one mene…onako, prožete međusobno, u harmoniji…u jednoj priči gdje svatko od nas ispunjava svoj maksimum…pa neka traje dok nam je potrebno, dok smo si međusobno potrebne…i voljela bih da se uspijemo pustiti u trenutku kada to više ne bude tako (ooo, zapravo sam u potrazi za savršenstvom života…jesam li samim time osuđena na neuspjeh?), da smo sposobne nastaviti dalje same…bez one međusobne isključive identifikacije…uloga postoji bez mene, kao što i ja „jesam„ bez nje…(ovdje se uključuje ono moje pitanje „možeš li biti veći dio sebe, igrajući svoju društveno nametnutu ulogu?“)…i ponovno se vraćamo na kompromise pod kojima se savijamo, isprva neprimjetno, dok jednog trena ne dođemo do granica pucanja…i taj me novi nemir vodi onim stazama neobuzdanih želja…i…često gubim dah, i zastanem, od umora…zbog širokosti, zato jer je previše toga što želim, zbog žednosti za bezgraničnošću, slobodom…
…ali, nemirna sam…od straha da gubim vrijeme, da neću uspjeti izreći ili biti niti djelić onog što bi htjela, što mogu…to me navodi na djelovanja, na prepuštanja svim tim vrtlozima, na kretanje, na promjene, na neku suludu hrabrost koja mi se sve češće javlja, na sve no što sam oduvijek mogla, a nisam si dopustila…na sve što poništava onu samosažalijevajuću učmalost i kukavičku sigurnost…i želim biti još čišća, još prozračnija, još otvorenija za sve fantazmagorične stvari oko sebe…i zasad ću se zadovoljiti onom najvažnijom vjerom koju trenutno imam, vjerom u samu sebe
…hoću li uspjeti? hoću li uspjeti biti barem dio sebe?
…toliko priča za ispričati…toliko sebe za dati…toliko novoga za doživjeti…ma kojim putem??? odakle samo da počnem?
…i sad me previše vrtloga uzima, hvata…prepuštam se svakome od njih, onako nadobudno, dječje naivno…možda ovaj put neću izgorjeti u njima? Možda ipak imam dovoljno snage? Kako da ponovno odlučujem razumom u kojeg od njih ne kročiti?? Tako sam do sad radila…kočila sebe, odabirala svoje želje…sad im se svima želim prepustiti, cijela…spoznati postoje li granice uopće…one, van naših umova…koliko zapravo mogu, možemo, kad se ne obaziremo na te granice usađene u nas?
…volim sve svoje uloge koje trenutno igram…znam i zašto, zasad ih još uvijek, neću reći kontroliram, možda bi bolji izraz bio da me ima dovoljno za sve njih…još me nisu uspjele preuzeti…možda ovaj puta niti neće? Kako bih samo to željela…da se međusobno uspijemo odigrati, ja njih, one mene…onako, prožete međusobno, u harmoniji…u jednoj priči gdje svatko od nas ispunjava svoj maksimum…pa neka traje dok nam je potrebno, dok smo si međusobno potrebne…i voljela bih da se uspijemo pustiti u trenutku kada to više ne bude tako (ooo, zapravo sam u potrazi za savršenstvom života…jesam li samim time osuđena na neuspjeh?), da smo sposobne nastaviti dalje same…bez one međusobne isključive identifikacije…uloga postoji bez mene, kao što i ja „jesam„ bez nje…(ovdje se uključuje ono moje pitanje „možeš li biti veći dio sebe, igrajući svoju društveno nametnutu ulogu?“)…i ponovno se vraćamo na kompromise pod kojima se savijamo, isprva neprimjetno, dok jednog trena ne dođemo do granica pucanja…i taj me novi nemir vodi onim stazama neobuzdanih želja…i…često gubim dah, i zastanem, od umora…zbog širokosti, zato jer je previše toga što želim, zbog žednosti za bezgraničnošću, slobodom…
…ali, nemirna sam…od straha da gubim vrijeme, da neću uspjeti izreći ili biti niti djelić onog što bi htjela, što mogu…to me navodi na djelovanja, na prepuštanja svim tim vrtlozima, na kretanje, na promjene, na neku suludu hrabrost koja mi se sve češće javlja, na sve no što sam oduvijek mogla, a nisam si dopustila…na sve što poništava onu samosažalijevajuću učmalost i kukavičku sigurnost…i želim biti još čišća, još prozračnija, još otvorenija za sve fantazmagorične stvari oko sebe…i zasad ću se zadovoljiti onom najvažnijom vjerom koju trenutno imam, vjerom u samu sebe
…hoću li uspjeti? hoću li uspjeti biti barem dio sebe?
…toliko priča za ispričati…toliko sebe za dati…toliko novoga za doživjeti…ma kojim putem??? odakle samo da počnem?
nedjelja, 5. prosinca 2010.
...pojačavanje osjeta…
...hladno more, snijeg, kapi kiše, vjetar na licu, toplina sunca i sve ostalo što osvještava onu fizičku stranu mog postojanja kao ljudskog bića...u trenutku u kojem ne znam da li zapravo postojim ili je sve to nekakav san, nešto nestvarno. Jesam li stvarna? Koliko sam ljudska?
Pojačavanje svih osjeta koje posjedujem kao ljudsko biće. Da se stopim sa onim unutarnjim što vrije u meni.
...kap vode mi padne na lice i stopim se sa njom, vjetar me nosi i postajem on, odlazim sa njim, toplina sunca na koži me pretvara u vatru, hladnoću mora osjećam u svakoj svojoj stanici...izjednačena sa svime što me okružuje...
I onda kad sam najmanje ljudska, postajem najbliža svojoj prirodi.
...neutaživa želja da se izjednači moje vanjsko i unutarnje. Makar na minutu, sekundu...ali i ona traje cijelu vječnost, jer je to trenutak bez ikakvih misli, briga, samo čisto postojanje.
Vrijeme je ionako izgubilo svoj neki utjecaj na mene. Barem zasad. Živim u jednom velikom i nepreglednom „sad“...vječnost „sad“
Pojačavanje svih osjeta koje posjedujem kao ljudsko biće. Da se stopim sa onim unutarnjim što vrije u meni.
...kap vode mi padne na lice i stopim se sa njom, vjetar me nosi i postajem on, odlazim sa njim, toplina sunca na koži me pretvara u vatru, hladnoću mora osjećam u svakoj svojoj stanici...izjednačena sa svime što me okružuje...
I onda kad sam najmanje ljudska, postajem najbliža svojoj prirodi.
...neutaživa želja da se izjednači moje vanjsko i unutarnje. Makar na minutu, sekundu...ali i ona traje cijelu vječnost, jer je to trenutak bez ikakvih misli, briga, samo čisto postojanje.
Vrijeme je ionako izgubilo svoj neki utjecaj na mene. Barem zasad. Živim u jednom velikom i nepreglednom „sad“...vječnost „sad“
Pretplati se na:
Postovi (Atom)