Što ako sam se ja u ovom životu otjelovila već sva puna „znanja“, ispranih i zaboravljenih osjećaja, zaboravljenih i slijepljenih krila? I što ako se zbog toga nisam snalazila u samoj sebi?
…jer to i nije bila ona moja prava priroda…jer ja moram živjeti sebe…jer sam prejaka da bi me gurali u kalupe…jer me previše ima za te male forme.
Moja su krila bila slijepljena od samih početaka. Nisam ih vidjela, nisam niti znala da ih imam. Ali me osjećaj njihove prisutnosti, prisutnosti nečeg tako moćnog vječito pratio. Kao da sam se stalno pitala „što je to što osjećam, ne vidim…a, nekako, oduvijek poznajem?“
I sad ja živim bajku…jer letjeti uz vjetar je stvarno bajkovito.
Krila su mi širom rastvorena i puštam ih da si sama odabiru struje, izabiru kamo žele…a žele ona puno toga, sve ono što su propustila u onom beskonačno dugom međuprostoru i međuvremenu…postala su nezasitna i ja jednostavno moram biti jaka, moćna, da bih im se mogla prepustiti…rastrgala bi me inače, uništila potpuno…moram ih moći podnositi, nositi…njih, sebe…
ponedjeljak, 13. prosinca 2010.
četvrtak, 9. prosinca 2010.
...nemir...
…zadnjih sam godina poprilično nemirna…to mi je novo, nepoznato…ja, oduvijek smirena, razumska, sigurna, stabilna, u jednom sasvim novom, nepoznatom obliku…nešto što me ponekad izbacuje iz same sebe…kako si udovoljiti, kako se pronaći, snaći u tome?
…i sad me previše vrtloga uzima, hvata…prepuštam se svakome od njih, onako nadobudno, dječje naivno…možda ovaj put neću izgorjeti u njima? Možda ipak imam dovoljno snage? Kako da ponovno odlučujem razumom u kojeg od njih ne kročiti?? Tako sam do sad radila…kočila sebe, odabirala svoje želje…sad im se svima želim prepustiti, cijela…spoznati postoje li granice uopće…one, van naših umova…koliko zapravo mogu, možemo, kad se ne obaziremo na te granice usađene u nas?
…volim sve svoje uloge koje trenutno igram…znam i zašto, zasad ih još uvijek, neću reći kontroliram, možda bi bolji izraz bio da me ima dovoljno za sve njih…još me nisu uspjele preuzeti…možda ovaj puta niti neće? Kako bih samo to željela…da se međusobno uspijemo odigrati, ja njih, one mene…onako, prožete međusobno, u harmoniji…u jednoj priči gdje svatko od nas ispunjava svoj maksimum…pa neka traje dok nam je potrebno, dok smo si međusobno potrebne…i voljela bih da se uspijemo pustiti u trenutku kada to više ne bude tako (ooo, zapravo sam u potrazi za savršenstvom života…jesam li samim time osuđena na neuspjeh?), da smo sposobne nastaviti dalje same…bez one međusobne isključive identifikacije…uloga postoji bez mene, kao što i ja „jesam„ bez nje…(ovdje se uključuje ono moje pitanje „možeš li biti veći dio sebe, igrajući svoju društveno nametnutu ulogu?“)…i ponovno se vraćamo na kompromise pod kojima se savijamo, isprva neprimjetno, dok jednog trena ne dođemo do granica pucanja…i taj me novi nemir vodi onim stazama neobuzdanih želja…i…često gubim dah, i zastanem, od umora…zbog širokosti, zato jer je previše toga što želim, zbog žednosti za bezgraničnošću, slobodom…
…ali, nemirna sam…od straha da gubim vrijeme, da neću uspjeti izreći ili biti niti djelić onog što bi htjela, što mogu…to me navodi na djelovanja, na prepuštanja svim tim vrtlozima, na kretanje, na promjene, na neku suludu hrabrost koja mi se sve češće javlja, na sve no što sam oduvijek mogla, a nisam si dopustila…na sve što poništava onu samosažalijevajuću učmalost i kukavičku sigurnost…i želim biti još čišća, još prozračnija, još otvorenija za sve fantazmagorične stvari oko sebe…i zasad ću se zadovoljiti onom najvažnijom vjerom koju trenutno imam, vjerom u samu sebe
…hoću li uspjeti? hoću li uspjeti biti barem dio sebe?
…toliko priča za ispričati…toliko sebe za dati…toliko novoga za doživjeti…ma kojim putem??? odakle samo da počnem?
…i sad me previše vrtloga uzima, hvata…prepuštam se svakome od njih, onako nadobudno, dječje naivno…možda ovaj put neću izgorjeti u njima? Možda ipak imam dovoljno snage? Kako da ponovno odlučujem razumom u kojeg od njih ne kročiti?? Tako sam do sad radila…kočila sebe, odabirala svoje želje…sad im se svima želim prepustiti, cijela…spoznati postoje li granice uopće…one, van naših umova…koliko zapravo mogu, možemo, kad se ne obaziremo na te granice usađene u nas?
…volim sve svoje uloge koje trenutno igram…znam i zašto, zasad ih još uvijek, neću reći kontroliram, možda bi bolji izraz bio da me ima dovoljno za sve njih…još me nisu uspjele preuzeti…možda ovaj puta niti neće? Kako bih samo to željela…da se međusobno uspijemo odigrati, ja njih, one mene…onako, prožete međusobno, u harmoniji…u jednoj priči gdje svatko od nas ispunjava svoj maksimum…pa neka traje dok nam je potrebno, dok smo si međusobno potrebne…i voljela bih da se uspijemo pustiti u trenutku kada to više ne bude tako (ooo, zapravo sam u potrazi za savršenstvom života…jesam li samim time osuđena na neuspjeh?), da smo sposobne nastaviti dalje same…bez one međusobne isključive identifikacije…uloga postoji bez mene, kao što i ja „jesam„ bez nje…(ovdje se uključuje ono moje pitanje „možeš li biti veći dio sebe, igrajući svoju društveno nametnutu ulogu?“)…i ponovno se vraćamo na kompromise pod kojima se savijamo, isprva neprimjetno, dok jednog trena ne dođemo do granica pucanja…i taj me novi nemir vodi onim stazama neobuzdanih želja…i…često gubim dah, i zastanem, od umora…zbog širokosti, zato jer je previše toga što želim, zbog žednosti za bezgraničnošću, slobodom…
…ali, nemirna sam…od straha da gubim vrijeme, da neću uspjeti izreći ili biti niti djelić onog što bi htjela, što mogu…to me navodi na djelovanja, na prepuštanja svim tim vrtlozima, na kretanje, na promjene, na neku suludu hrabrost koja mi se sve češće javlja, na sve no što sam oduvijek mogla, a nisam si dopustila…na sve što poništava onu samosažalijevajuću učmalost i kukavičku sigurnost…i želim biti još čišća, još prozračnija, još otvorenija za sve fantazmagorične stvari oko sebe…i zasad ću se zadovoljiti onom najvažnijom vjerom koju trenutno imam, vjerom u samu sebe
…hoću li uspjeti? hoću li uspjeti biti barem dio sebe?
…toliko priča za ispričati…toliko sebe za dati…toliko novoga za doživjeti…ma kojim putem??? odakle samo da počnem?
nedjelja, 5. prosinca 2010.
...pojačavanje osjeta…
...hladno more, snijeg, kapi kiše, vjetar na licu, toplina sunca i sve ostalo što osvještava onu fizičku stranu mog postojanja kao ljudskog bića...u trenutku u kojem ne znam da li zapravo postojim ili je sve to nekakav san, nešto nestvarno. Jesam li stvarna? Koliko sam ljudska?
Pojačavanje svih osjeta koje posjedujem kao ljudsko biće. Da se stopim sa onim unutarnjim što vrije u meni.
...kap vode mi padne na lice i stopim se sa njom, vjetar me nosi i postajem on, odlazim sa njim, toplina sunca na koži me pretvara u vatru, hladnoću mora osjećam u svakoj svojoj stanici...izjednačena sa svime što me okružuje...
I onda kad sam najmanje ljudska, postajem najbliža svojoj prirodi.
...neutaživa želja da se izjednači moje vanjsko i unutarnje. Makar na minutu, sekundu...ali i ona traje cijelu vječnost, jer je to trenutak bez ikakvih misli, briga, samo čisto postojanje.
Vrijeme je ionako izgubilo svoj neki utjecaj na mene. Barem zasad. Živim u jednom velikom i nepreglednom „sad“...vječnost „sad“
Pojačavanje svih osjeta koje posjedujem kao ljudsko biće. Da se stopim sa onim unutarnjim što vrije u meni.
...kap vode mi padne na lice i stopim se sa njom, vjetar me nosi i postajem on, odlazim sa njim, toplina sunca na koži me pretvara u vatru, hladnoću mora osjećam u svakoj svojoj stanici...izjednačena sa svime što me okružuje...
I onda kad sam najmanje ljudska, postajem najbliža svojoj prirodi.
...neutaživa želja da se izjednači moje vanjsko i unutarnje. Makar na minutu, sekundu...ali i ona traje cijelu vječnost, jer je to trenutak bez ikakvih misli, briga, samo čisto postojanje.
Vrijeme je ionako izgubilo svoj neki utjecaj na mene. Barem zasad. Živim u jednom velikom i nepreglednom „sad“...vječnost „sad“
petak, 26. studenoga 2010.
...odrazi, projekcije...
Vraćam se na zrcala, odraze…proteklih su me dana nekakvi, za mene, iznenađujući događaji ponovno usmjerili na njih…
Zbog čega posjedujemo onu neku nepopravljivu želju za opravdavanjem…sebe, svojih postupaka pred drugim ljudima? Zbog čega se oni imaju potrebu opravdavati meni? Očekujemo li da nas svi vole, da se svima sviđamo kao osobe? Možda je to izraženije u onim trenucima kad se ni samima sebi ne sviđamo, kad nas postupci koje činimo odvedu u neku nepoznatu stranu nas? Nešto što možda nikad nismo mislili da smo sposobni napraviti? Da li se to javlja ona naša urođena želja da nam se sa odobravanjem smješkaju? Ona što nas prati od samog rođenja…pohvaljivanje bebe ili djeteta kad učini nešto simpatično, zatim ponavljanje toga, čak u trenucima kad ne treba, a sve u želji za ponovnim odobravanjem, smiješkom…zbog čega često mislimo da nismo dovoljni ili dovoljno „dobri“ovakvi kakvi jesmo?
a znam, zapravo sam svjesna da nemam pravo nikome suditi o njegovim postupcima, djelima, mislima…o svemu tome mogu imati svoje mišljenje, možda promišljati kako bih se ja u takvim ili sličnim situacijama postavila…ali to je zaista sve samo puko nagađanje, zamišljanje nepoznatog, poistovjećivanje sa nečime zapravo neistraženim…i sve vodi ka tome da moj ego traži potvrdu od nekog drugog da zapravo nisam tako loša osoba kako možda sama u tom trenutku mislim i vjerujem, da sam na dobrom putu i da ne činim nikome nikakvu štetu…dok je zapravo sasvim suprotno…
…i svi smo isti, a tako različiti…okružuju me samo odrazi, moje imaginacije…kao da živim u sobi ogledala, okružena projekcijama ljudi koje ne poznajem…možda neki djelić njih, možda samo živim uvjerena da ih znam…jesam li ja jedina stvarna osoba u tome? Ili sam i ja samo još jedna svoja imaginacija…
Grize me sad misao, koliko uistinu poznajemo nekoga? Koliko poznajemo sebe? Kojim sistemom odabiremo kockice kojima gradimo sve te projekcije? I koja su načela po kojima slažemo sliku, zapravo odraz, sebe, drugih? Svaka, ali baš svaka, odluka koju donesemo, pa i ona najmanja, sa sobom nosi teret odgovornosti…prema sebi, prema drugima…imamo li obraza živjeti svaku od njih? zbog čega nekako olako dajemo sva ta silna obećanja, pa i ona „zauvijek“? možemo li uopće pojmiti bilo što van upravo ovog trenutka kojeg živimo?
Očekujem li da svi što me okružuju posjeduju ista moralna načela poput mene? Očekujem li da su nam svima životne vrijednosti jednake? Očekujem li da su jači od svojih slabosti i da ne popuste pred njima? Očekujem li ja to od same sebe? Što se dešava kad dobijem novu kockicu spoznaje o nekoj osobi?...o sebi?
Koliko je stvarna i duboka moja želja da ih „upoznam“, prihvatim? Da kroz to spoznam sebe? U kojim se zapravo točkama života prepoznajemo, ispreplićemo? Da li sam spremna potonuti u sve njihove i svoje dubine? Želim li to i mogu li nas prihvatiti onakvima kakvi jesmo u bilo kojem trenutku? Jesam li toliko hrabra? Jer, samo je trenutak dovoljan da skrenemo sa zacrtanog puta…treptaj oka da nas povede u nepoznatom smjeru…onaj jedan trenutak kad razum izgubi riječi i srce nas povede cestom koju ni u snu nismo naslućivali…jedan mali trenutak razorne snage…kad si ponovno dijete…ali trenutak koji može uništiti previše toga…da li je vrijedno?
Imam li obraza pogledati ih u oči i reći da me nije briga, da me stvarno nije briga, kako će prolaziti kroz život…a pritom biti potpuno iskrena? Mogu li uvijek biti dosljedna…samoj sebi?
Doista, poželim biti plošna, površna…i doslovna. ..i jednostavna…i obična.
Ali nisam ja ta koja odabire.
Zbog čega posjedujemo onu neku nepopravljivu želju za opravdavanjem…sebe, svojih postupaka pred drugim ljudima? Zbog čega se oni imaju potrebu opravdavati meni? Očekujemo li da nas svi vole, da se svima sviđamo kao osobe? Možda je to izraženije u onim trenucima kad se ni samima sebi ne sviđamo, kad nas postupci koje činimo odvedu u neku nepoznatu stranu nas? Nešto što možda nikad nismo mislili da smo sposobni napraviti? Da li se to javlja ona naša urođena želja da nam se sa odobravanjem smješkaju? Ona što nas prati od samog rođenja…pohvaljivanje bebe ili djeteta kad učini nešto simpatično, zatim ponavljanje toga, čak u trenucima kad ne treba, a sve u želji za ponovnim odobravanjem, smiješkom…zbog čega često mislimo da nismo dovoljni ili dovoljno „dobri“ovakvi kakvi jesmo?
a znam, zapravo sam svjesna da nemam pravo nikome suditi o njegovim postupcima, djelima, mislima…o svemu tome mogu imati svoje mišljenje, možda promišljati kako bih se ja u takvim ili sličnim situacijama postavila…ali to je zaista sve samo puko nagađanje, zamišljanje nepoznatog, poistovjećivanje sa nečime zapravo neistraženim…i sve vodi ka tome da moj ego traži potvrdu od nekog drugog da zapravo nisam tako loša osoba kako možda sama u tom trenutku mislim i vjerujem, da sam na dobrom putu i da ne činim nikome nikakvu štetu…dok je zapravo sasvim suprotno…
…i svi smo isti, a tako različiti…okružuju me samo odrazi, moje imaginacije…kao da živim u sobi ogledala, okružena projekcijama ljudi koje ne poznajem…možda neki djelić njih, možda samo živim uvjerena da ih znam…jesam li ja jedina stvarna osoba u tome? Ili sam i ja samo još jedna svoja imaginacija…
Grize me sad misao, koliko uistinu poznajemo nekoga? Koliko poznajemo sebe? Kojim sistemom odabiremo kockice kojima gradimo sve te projekcije? I koja su načela po kojima slažemo sliku, zapravo odraz, sebe, drugih? Svaka, ali baš svaka, odluka koju donesemo, pa i ona najmanja, sa sobom nosi teret odgovornosti…prema sebi, prema drugima…imamo li obraza živjeti svaku od njih? zbog čega nekako olako dajemo sva ta silna obećanja, pa i ona „zauvijek“? možemo li uopće pojmiti bilo što van upravo ovog trenutka kojeg živimo?
Očekujem li da svi što me okružuju posjeduju ista moralna načela poput mene? Očekujem li da su nam svima životne vrijednosti jednake? Očekujem li da su jači od svojih slabosti i da ne popuste pred njima? Očekujem li ja to od same sebe? Što se dešava kad dobijem novu kockicu spoznaje o nekoj osobi?...o sebi?
Koliko je stvarna i duboka moja želja da ih „upoznam“, prihvatim? Da kroz to spoznam sebe? U kojim se zapravo točkama života prepoznajemo, ispreplićemo? Da li sam spremna potonuti u sve njihove i svoje dubine? Želim li to i mogu li nas prihvatiti onakvima kakvi jesmo u bilo kojem trenutku? Jesam li toliko hrabra? Jer, samo je trenutak dovoljan da skrenemo sa zacrtanog puta…treptaj oka da nas povede u nepoznatom smjeru…onaj jedan trenutak kad razum izgubi riječi i srce nas povede cestom koju ni u snu nismo naslućivali…jedan mali trenutak razorne snage…kad si ponovno dijete…ali trenutak koji može uništiti previše toga…da li je vrijedno?
Imam li obraza pogledati ih u oči i reći da me nije briga, da me stvarno nije briga, kako će prolaziti kroz život…a pritom biti potpuno iskrena? Mogu li uvijek biti dosljedna…samoj sebi?
Doista, poželim biti plošna, površna…i doslovna. ..i jednostavna…i obična.
Ali nisam ja ta koja odabire.
petak, 5. studenoga 2010.
…rane, raspukline…
Ne volim se gledati u ogledala, nikad nisam…nisam samoj sebi bila spojiva…nepoznat odraz u hladnoći i preciznosti površine, sa druge strane eteričnost duha…i sad mi se poput bumeranga vratilo…gledanje vlastitog odraza svakog dana i gotovo prisilno prihvaćanje, spajanje…napokon harmonija? Zapravo da, ma što to značilo.
Pitam se da li sam ja stvarno prije bila toliko u raskoraku sama sa sobom da mi je zato sad zapečaćen novi izgled? Koliko god ne bih htjela, ipak udarac na moju taštinu, ego...nositi ću se sa time, mogu…k vragu, mogu štošta...možda jednom zaboravim na tu „različitost“, uživim se potpuno u samu sebe…rekla bih ja i sada da se prihvaćam ovakvom, ali možda se ipak zapravo još uvijek donekle tješim…ne sažalijevam se, ne cijenim takve ljude…poštujem ljude koji učestvuju u svom životu, djeluju, mijenjaju ga, sebe…ponekad kad mi se javi taština pomislim zar sam stvarno morala biti ovako fizički obilježena, izvana… ali evo, ispada da je to moja raspuklina, ona moja mogranjska rana kroz koju žuđeno izlazi sve moje „bogatstvo“, navire u bujicama…možda ovu poruku života nikad ne bih shvatila da nije bilo te lekcije i od onda uvijek prisutnog podsjetnika…koji me iznova vraća na bitnosti života i na „nikad više“…od svega mi iz prošlog života nedostaje samo moj osmijeh…“nikad više“ onakav…iako je ovaj danas zvonkiji, sretniji, više „moj“…
Zapravo je inicijalno „Adamovo rebro“ nastalo zbog mene, da me se izvuče iz ljušture, šoka, inkubatora, tišine…tema autoportret, žene…i velika hrabrost potrebna za pogledati se u ogledalo, vidjeti sliku, osjećati sam sebe iskreno, bez lažnosti, sakrivanja…i bez straha pokazati sebe…kakva zapravo jesi, upravo u tom trenutku…i pustiti bujicu da krene svojim tijekom…nezaustavljivo…
Pitam se da li sam ja stvarno prije bila toliko u raskoraku sama sa sobom da mi je zato sad zapečaćen novi izgled? Koliko god ne bih htjela, ipak udarac na moju taštinu, ego...nositi ću se sa time, mogu…k vragu, mogu štošta...možda jednom zaboravim na tu „različitost“, uživim se potpuno u samu sebe…rekla bih ja i sada da se prihvaćam ovakvom, ali možda se ipak zapravo još uvijek donekle tješim…ne sažalijevam se, ne cijenim takve ljude…poštujem ljude koji učestvuju u svom životu, djeluju, mijenjaju ga, sebe…ponekad kad mi se javi taština pomislim zar sam stvarno morala biti ovako fizički obilježena, izvana… ali evo, ispada da je to moja raspuklina, ona moja mogranjska rana kroz koju žuđeno izlazi sve moje „bogatstvo“, navire u bujicama…možda ovu poruku života nikad ne bih shvatila da nije bilo te lekcije i od onda uvijek prisutnog podsjetnika…koji me iznova vraća na bitnosti života i na „nikad više“…od svega mi iz prošlog života nedostaje samo moj osmijeh…“nikad više“ onakav…iako je ovaj danas zvonkiji, sretniji, više „moj“…
Zapravo je inicijalno „Adamovo rebro“ nastalo zbog mene, da me se izvuče iz ljušture, šoka, inkubatora, tišine…tema autoportret, žene…i velika hrabrost potrebna za pogledati se u ogledalo, vidjeti sliku, osjećati sam sebe iskreno, bez lažnosti, sakrivanja…i bez straha pokazati sebe…kakva zapravo jesi, upravo u tom trenutku…i pustiti bujicu da krene svojim tijekom…nezaustavljivo…
srijeda, 27. listopada 2010.
…plime i oseke…
Sad sve teče, gotovo nekontrolirano iz mene, preintenzivno…kao da živim u paralelnoj dimenziji.
I sve, ali baš sve, postaje prejako u svom intenzitetu. Više no ikad. Moje tuge su najtužnije, moja veselja najveselija, boje i mirisi najintenzivniji…
Usprkos svemu, svim unutarnjim previranjima, rekla bih das am upravo sad najharmoničnija sa sobom, sa najmanje svjesnog razmišljanja, sa najviše prepuštanja, sa najviše života…
I ta me harmoničnost počela trgati u najbeznačajnijim trenucima tišine sa čudnovatim otkrivenjima…
I…previše me ima…svugdje, u svemu..
Raspadam se…jutrima najčešće. Kad je tišina u meni i oko mene najjača, kad se najglasnije čujem. Ponavlja se sve češće, jače.
moje su nove plime i oseke drastične, gotovo kataklizmičke…padam duboko, bezdan me dočekuje…vječno raširenih ruku, uvijek spremna na me, na onaj trenutak kad me, iz prikrajka, prefrigano dočekaju ona otrovna razmišljanja koja me povedu na stranputicu…priljube se uz mene i uskraćuju mi dah, prijete da će me ponovno uvući u sebe…kad je jedino što mogu izgubiti se u najjednostavnijoj stvari, poput djeteta…samo da prestanem razmišljati…da ponovno skupim snage i duboko, gotovo meditativno udahnem…i da nanovo nastavim, bez osvrtanja..…
a onda, dižem se još više, visine su neslućene...dok su tišine tako zaglušujuće, bolne…sve navire poput vala…kanaliziranja svega u meni/kroz mene je jako, intenzivno…prebrzo…moje su ruke izranjavane, tonem i pokušavam plivati, održavati se na površini, u nesrazmjeru želja i mogućnosti, čežnji i stvarnosti…
ali, kako je ne razmišljati meni teško, protivno, uzvodno…velika mi je snaga potrebna za to…iz kojeg je izvora više crpiti?
„o bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva?…o bože, čemu sva muka vječno žednog i vječno svjesnog „ja“?“
I sve, ali baš sve, postaje prejako u svom intenzitetu. Više no ikad. Moje tuge su najtužnije, moja veselja najveselija, boje i mirisi najintenzivniji…
Usprkos svemu, svim unutarnjim previranjima, rekla bih das am upravo sad najharmoničnija sa sobom, sa najmanje svjesnog razmišljanja, sa najviše prepuštanja, sa najviše života…
I ta me harmoničnost počela trgati u najbeznačajnijim trenucima tišine sa čudnovatim otkrivenjima…
I…previše me ima…svugdje, u svemu..
Raspadam se…jutrima najčešće. Kad je tišina u meni i oko mene najjača, kad se najglasnije čujem. Ponavlja se sve češće, jače.
moje su nove plime i oseke drastične, gotovo kataklizmičke…padam duboko, bezdan me dočekuje…vječno raširenih ruku, uvijek spremna na me, na onaj trenutak kad me, iz prikrajka, prefrigano dočekaju ona otrovna razmišljanja koja me povedu na stranputicu…priljube se uz mene i uskraćuju mi dah, prijete da će me ponovno uvući u sebe…kad je jedino što mogu izgubiti se u najjednostavnijoj stvari, poput djeteta…samo da prestanem razmišljati…da ponovno skupim snage i duboko, gotovo meditativno udahnem…i da nanovo nastavim, bez osvrtanja..…
a onda, dižem se još više, visine su neslućene...dok su tišine tako zaglušujuće, bolne…sve navire poput vala…kanaliziranja svega u meni/kroz mene je jako, intenzivno…prebrzo…moje su ruke izranjavane, tonem i pokušavam plivati, održavati se na površini, u nesrazmjeru želja i mogućnosti, čežnji i stvarnosti…
ali, kako je ne razmišljati meni teško, protivno, uzvodno…velika mi je snaga potrebna za to…iz kojeg je izvora više crpiti?
„o bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva?…o bože, čemu sva muka vječno žednog i vječno svjesnog „ja“?“
utorak, 5. listopada 2010.
…ogledala…
pa, kad sam već spomenula ogledala, zrcaljenje nas u očima drugih, svojoj slici koju u njihovim očima vidimo…mislim si ponekad o epitetima kojima se nekako olako kitim, u određenim trenucima imenujem…stvaram sliku o sebi, ali, jesam li ja stvarno takva? ili je to samo svojevrsno predstavljanje one moje sjajnije idilične strane, možda nekakve mene kakva bih htjela biti… jednom, kad narastem
Ma koliko željela ljude gledati otvoreno, čisto...još se uvijek iznenađujem. Kako me zapravo netko može iznenaditi? I zašto? Znači da ipak imam nekakvu sliku, neka očekivanja prema određenoj osobi koju mi ona onda sruši svojim postupcima, ponašanjem…i da li je to nešto čega se mogu u ovom životu riješiti? Možemo li obuhvatiti pogledom nešto? Ili ćemo zauvijek moći vidjeti samo dio?
Moja mendula je prekrasna dok je gledam sa praga, uživam u njoj…ali je ne prepoznajem kad dolazim iz sela. Znam da je tamo, pretpostavljam, trebala bi biti…samo, izgleda sasvim drugačije. Perspektiva je promijenjena i ona kao da je izgubila sve po čemu je znam, volim. Ali, to je još uvijek ona ista stara mendula, već desetljećima tamo.
Radimo li to isto sa ljudima? Vidimo li samo ono što želimo vidjeti? Želimo li biti nešto što nismo? Želimo li da drugi budu nešto što nisu?
Iz nas samih je moguće izvući toliko toga da me ponekad strah te širokosti i beskrajnosti. Kako se nositi sa cijelim tim spektrom? Različitosti ljudi, drugačiji pristupi, bude u nama raznovrsne emocije, ponašanja. I uglavnom se okružujemo onim zrcalima koji nam odgovaraju. Da li je zapravo sve tako idilično? Da li je to dobro za nas? Ili si mi odabiremo zrcala koja pokazuju isključivo našu savršenost, našu dobru stranu, jednu „krivotvorenu“ verziju nas?...klizimo li niz dlaku našem egu?...nešto što podnosimo bez suvišnog napora, bez aktivnijeg uključivanja…u sebe? Svaka medalja ima lice i naličje. Znamo li se nositi sa svojom tamnom stranom? Da li bi možda trebali baš suprotno činiti? Da se jednim dijelom ipak okružimo onim surovim, iskrivljenim zrcalima…zrcalima koja pokazuju onu našu stranu koju bi pod svaku cijenu htjeli izbjeći, možda se najradije pravili da ona ne postoji (iako svi znamo da nismo samo med i mlijeko)…da tu mračnu stranu ne pokušavamo zaboravljati, da ostajemo svjesni vječne prisutnosti i onih naših loših karakteristika…
Ja sam, zapravo sve…i bezobrazna i pristojna, letargična i energična, razumna i histerična, topla i hladna, dosadna i zabavna, okrutna i nježna, hrabra i kukavica, jaka i slaba, znatiželjna i nezainteresirana,….mogla bih do sutra nabrajati….puna odrješitosti, bezobrazluka, bijesa, zločestoće, sebičnosti, ljubomore, i ostalih negativnih stvari…ne želim ih, ali ovdje su, u meni, prisutne i prihvaćam ih kao svoj sastavni dio. Iako, više nemam vremena za život sa njima…svejedno, one su u meni…svako me malo podsjete da su tu. Ali zar nismo svi takvi?....jer kako bi znali da je mrak uistinu mrak ukoliko u sebi nema točku svjetla ?….a onda nam mjera svih tih osobina čini osobnost….
I kako se ponašati onda? Kako ukrotiti „zvijer“? Može li se nju istrenirati svjesnošću? I zbog čega tako lako zaboravljamo?
Uvijek, koliko god nam teško bilo u blizini ljudi ili u trenucima koji u nama pobuđuju one neželjene, možda i neprihvatljive stvari, mi moramo znati održati svoj balans, svoju ravnotežu…upoznati se i znati u tom smislu. Lakše ih je zaobilaziti u širokom luku, ali…kamo dolazimo ukoliko nam život postaje zaobilaženje? Da li je upoznavanje nas samih u što većem spektru vlastitih emocija ustvari ključ za dobar, kvalitetan život?
Ionako mislim da sve na što u životu nailazimo ima svoj smisao, svrhu…za naš rast kao ljudskih bića…ne, ne prihvaćamo ih uvijek, ponekad još manje shvaćamo...ali sve to na kraju sjeda na svoje mjesto, nešto nama tako potrebno…prepustiti se struji…„go with the flow“…što otvorenijih očiju, ruku, srca…mogu li ja to?…i koliko mi god sve ovo zvuči tako poznato, još uvijek mi to nije lako izreći, kamoli živjeti…vjerojatno nikad niti neće biti
Ali ukoliko ne doživimo i proživimo što veći spektar svojih emocija, svojih mogućnosti, mi zapravo zatomljujemo svoje „neprilične“ dijelove, živimo poput biljke u stakleniku, pod kontroliranim uvjetima, živimo samo djelić sebe…a znamo da biljke prirode, one divlje biljke (mogu ih nazvati biljke sa dušom, pravom iskonskom dušom i „znanjem“ cijelog svijeta) puno lakše preživljavaju ekstremne uvjete …i u takvim uvjetima one isijavaju svoju energiju, aromu, dajući nesebično…i mogu preživjeti na minimumu potreba, one odolijevaju…one preživljavaju, uvijek bogate sobom…iskorištavajući i trebajući uvijek sve svoje mogućnosti.
„Ne uzeti ono što ti je darovalo Nebo, znači kazniti sebe. Ne djelovati kad dođe vrijeme, znači uništiti sebe.“
…živim u jednom velikom “sad”, zaboravila sam svoju prošlost, budućnost ne poznajem…i iako ih više ne pamtim, znam, osjećam da su mi bile teške tolike stvari koje sam živjela…i da, ima dana kada amazonka u meni ušuti, pritaji se, nestane i ne želi se pojaviti, dosta joj je svega, svih…kad izgubim svoja zrnca hrabrosti, ludosti, spontanosti…i svaki takav put mislim da sam dospjela do svojih granica, da više ne mogu podnijeti, da me guši, da sam umorna, jako umorna, preumorna od svega, da ću se pretvoriti u kamen od svoje čvrstoće, tvrdosti…pa sad zapravo shvaćam da sam u svemu tome postala još mekša, još podatnija i lakša…da sam ja cijeli splet svega…da je u meni upleteno sve predivo ovog svijeta i da se ne moram bojati…same sebe…i amazonka se svaki put ispočetka utjelovi, u punoj snazi…i iznova poželim izbrisati sve granice, sidra koja me zaustavljaju, koče, da budem još slobodnija, odvažnija, bolja…spremnija za dalje…
Ma koliko željela ljude gledati otvoreno, čisto...još se uvijek iznenađujem. Kako me zapravo netko može iznenaditi? I zašto? Znači da ipak imam nekakvu sliku, neka očekivanja prema određenoj osobi koju mi ona onda sruši svojim postupcima, ponašanjem…i da li je to nešto čega se mogu u ovom životu riješiti? Možemo li obuhvatiti pogledom nešto? Ili ćemo zauvijek moći vidjeti samo dio?
Moja mendula je prekrasna dok je gledam sa praga, uživam u njoj…ali je ne prepoznajem kad dolazim iz sela. Znam da je tamo, pretpostavljam, trebala bi biti…samo, izgleda sasvim drugačije. Perspektiva je promijenjena i ona kao da je izgubila sve po čemu je znam, volim. Ali, to je još uvijek ona ista stara mendula, već desetljećima tamo.
Radimo li to isto sa ljudima? Vidimo li samo ono što želimo vidjeti? Želimo li biti nešto što nismo? Želimo li da drugi budu nešto što nisu?
Iz nas samih je moguće izvući toliko toga da me ponekad strah te širokosti i beskrajnosti. Kako se nositi sa cijelim tim spektrom? Različitosti ljudi, drugačiji pristupi, bude u nama raznovrsne emocije, ponašanja. I uglavnom se okružujemo onim zrcalima koji nam odgovaraju. Da li je zapravo sve tako idilično? Da li je to dobro za nas? Ili si mi odabiremo zrcala koja pokazuju isključivo našu savršenost, našu dobru stranu, jednu „krivotvorenu“ verziju nas?...klizimo li niz dlaku našem egu?...nešto što podnosimo bez suvišnog napora, bez aktivnijeg uključivanja…u sebe? Svaka medalja ima lice i naličje. Znamo li se nositi sa svojom tamnom stranom? Da li bi možda trebali baš suprotno činiti? Da se jednim dijelom ipak okružimo onim surovim, iskrivljenim zrcalima…zrcalima koja pokazuju onu našu stranu koju bi pod svaku cijenu htjeli izbjeći, možda se najradije pravili da ona ne postoji (iako svi znamo da nismo samo med i mlijeko)…da tu mračnu stranu ne pokušavamo zaboravljati, da ostajemo svjesni vječne prisutnosti i onih naših loših karakteristika…
Ja sam, zapravo sve…i bezobrazna i pristojna, letargična i energična, razumna i histerična, topla i hladna, dosadna i zabavna, okrutna i nježna, hrabra i kukavica, jaka i slaba, znatiželjna i nezainteresirana,….mogla bih do sutra nabrajati….puna odrješitosti, bezobrazluka, bijesa, zločestoće, sebičnosti, ljubomore, i ostalih negativnih stvari…ne želim ih, ali ovdje su, u meni, prisutne i prihvaćam ih kao svoj sastavni dio. Iako, više nemam vremena za život sa njima…svejedno, one su u meni…svako me malo podsjete da su tu. Ali zar nismo svi takvi?....jer kako bi znali da je mrak uistinu mrak ukoliko u sebi nema točku svjetla ?….a onda nam mjera svih tih osobina čini osobnost….
I kako se ponašati onda? Kako ukrotiti „zvijer“? Može li se nju istrenirati svjesnošću? I zbog čega tako lako zaboravljamo?
Uvijek, koliko god nam teško bilo u blizini ljudi ili u trenucima koji u nama pobuđuju one neželjene, možda i neprihvatljive stvari, mi moramo znati održati svoj balans, svoju ravnotežu…upoznati se i znati u tom smislu. Lakše ih je zaobilaziti u širokom luku, ali…kamo dolazimo ukoliko nam život postaje zaobilaženje? Da li je upoznavanje nas samih u što većem spektru vlastitih emocija ustvari ključ za dobar, kvalitetan život?
Ionako mislim da sve na što u životu nailazimo ima svoj smisao, svrhu…za naš rast kao ljudskih bića…ne, ne prihvaćamo ih uvijek, ponekad još manje shvaćamo...ali sve to na kraju sjeda na svoje mjesto, nešto nama tako potrebno…prepustiti se struji…„go with the flow“…što otvorenijih očiju, ruku, srca…mogu li ja to?…i koliko mi god sve ovo zvuči tako poznato, još uvijek mi to nije lako izreći, kamoli živjeti…vjerojatno nikad niti neće biti
Ali ukoliko ne doživimo i proživimo što veći spektar svojih emocija, svojih mogućnosti, mi zapravo zatomljujemo svoje „neprilične“ dijelove, živimo poput biljke u stakleniku, pod kontroliranim uvjetima, živimo samo djelić sebe…a znamo da biljke prirode, one divlje biljke (mogu ih nazvati biljke sa dušom, pravom iskonskom dušom i „znanjem“ cijelog svijeta) puno lakše preživljavaju ekstremne uvjete …i u takvim uvjetima one isijavaju svoju energiju, aromu, dajući nesebično…i mogu preživjeti na minimumu potreba, one odolijevaju…one preživljavaju, uvijek bogate sobom…iskorištavajući i trebajući uvijek sve svoje mogućnosti.
„Ne uzeti ono što ti je darovalo Nebo, znači kazniti sebe. Ne djelovati kad dođe vrijeme, znači uništiti sebe.“
…živim u jednom velikom “sad”, zaboravila sam svoju prošlost, budućnost ne poznajem…i iako ih više ne pamtim, znam, osjećam da su mi bile teške tolike stvari koje sam živjela…i da, ima dana kada amazonka u meni ušuti, pritaji se, nestane i ne želi se pojaviti, dosta joj je svega, svih…kad izgubim svoja zrnca hrabrosti, ludosti, spontanosti…i svaki takav put mislim da sam dospjela do svojih granica, da više ne mogu podnijeti, da me guši, da sam umorna, jako umorna, preumorna od svega, da ću se pretvoriti u kamen od svoje čvrstoće, tvrdosti…pa sad zapravo shvaćam da sam u svemu tome postala još mekša, još podatnija i lakša…da sam ja cijeli splet svega…da je u meni upleteno sve predivo ovog svijeta i da se ne moram bojati…same sebe…i amazonka se svaki put ispočetka utjelovi, u punoj snazi…i iznova poželim izbrisati sve granice, sidra koja me zaustavljaju, koče, da budem još slobodnija, odvažnija, bolja…spremnija za dalje…
Pretplati se na:
Postovi (Atom)