…beskrajnost…

…hranim se i napajam bezbroj puta tijekom dana…napajam svim onim nevidljivim i prebrzim trenucima…krećem se uvijek prema suncu, cestom sunca, cestom na kojoj je toplo, koja mami, opčarava, pjeva svojim najljepšim glasom, koja me poput sirene zavodi…premoćno sunce koje me zove da se poput odbjeglog djeteta vratim kući, tamo gdje pripadam, pod njegove skute…ako se okrenem od sunca, postaje hladno, surovo. Unatoč tome, volim kad mi hladnoća dira lice, kad je osjećam u svakoj stanici, kad me nemilosrdno šamara i osvješćuje…način na koji me podsjeća što jesam sad i ovdje, prisiljava da ostanem u sebi, uvijek prisutna u sebi. Odgovorna prema ovome što držim u rukama, svjesna toga da mi je u dlanovima cijeli svijet…svjesna suprotnosti, svjesna njihove neodvojivosti od mene. Ponovno je vrijeme kad mi je potrebno ono pojačavanje osjeta…popnem se na stablo i pretvaram se u jednu od njegovih grana, postajem nevidljiva ljudskom oku, stopljena sa prirodom…samo dišem…sve potrebe nestaju…dio sam univerzuma, bez ikakvih misli, prisutan je samo onaj apsolutni osjećaj pripadnosti i jedinstvenosti…koža mi se stapa sa hrapavom korom stabla, osjećam najfinije vibracije vjetra, šuštanje svakog lista, sunčeve se zrake probijaju kroz visoke grane i griju mi kožu…jedno potpuno stapanje i osjećanje svih mojih atoma, elemenata…vatra, voda, zemlja, zrak…sve je jedno sa univerzumom i nema granica, ja nemam granica…samo sam točkica beskrajnosti…

…sidra i jedra…

Sidra, utezi, kočnice…sve ovozemaljsko što nas drži na tlu, možda i previše…možda ponekad toliko pritisnute uz tlo da zaboravimo pogledati gore, iznad nas, vidjeti da su i jedra naš sastavni dio…da su nam potrebna da ostanemo zdravi duhom, da živimo u svojoj punoći, da su nam dana da olakšamo malo taj pritisak sidra, tu silu teže, da možemo odletjeti…sidra, da se znamo vratiti, gdje sad zapravo pripadamo, u ovozemaljski život, realnost, tjelesnost…
…jedno sa drugim čine neodvojivu cjelinu, čine nas…ustvari, mi nikad nećemo živjeti zadovoljno (no da ne pretjeram, barem donekle zadovoljno) ako ne dospijemo do faze, mjesta u nama kad uzimamo najbolje dijelove svojih sidra i svojih jedara…jer je naš život istkan njima…zajedno, dva lista iste stranice, moje zemaljsko i moje nebesko
Jedra su naš bestežinski prostor, naš let, čežnja, onaj prostor gdje zaboravimo sve fizičko, gdje je sve bajkovito, fantazmagorično i nakon takvog se iskustva teško vratiti u hladnoću i surovost zbilje…
Da, ponekad je lijepo pristati uz neku obalu, spustiti sidro, zamotati jedro i prepustiti se ljepoti trenutka, miru, spokoju, poznatome bez ikakvih htijenja, želja. Ali dođe novi trenutak kad se poželi osjetiti vjetar u kosi, onaj vjetar koji svom silinom napinje jedro do njegovih krajnjih granica, upustiti se u nepoznato, otkriti neku novu obalu, željeti vrištati…i zapravo je prava umjetnost u oba se trenutka, u obje se te priče osjećati potpuno živim, svojim…i znati da smo i jedno, i drugo, i treće,…i sve smo to mi…sve nam je to potrebno da bi ostali „mi“…da ne izgubimo iz vida onaj put kojeg ponekad ne vidimo, ali ga osjećamo…taj fini, uvijek prisutan osjećaj koji nas vodi „našim“ putem…
Intuicija, viša sila, zvijezde…ma što god…nešto što nam signalizira kad je pravo vrijeme za podignuti sidro i uputiti se na pučinu, ususret vjetru…nešto što nam odaje koje su granice našeg jedra, da ne zaboravimo da se i ono može rastrzati (i mi možemo ostati u nekom međuprostoru)…i nipošto ne zaboraviti da se uvijek možemo samo sebi obratiti za pomoć…sami smo sebi najveći prijatelji ili neprijatelji…ne omalovažavam time ljude oko sebe, nas, baš naprotiv jer i njihova blizina utječe na pravac kojim kormilarimo…ali, sve što nam je potrebno je već u nama… ja pomoć za sebe ne mogu tražiti u nekome drugom, svoj život ne mogu živjeti kroz nekog drugog, za svoje odluke mogu na odgovornost pozvati samo sebe…ljudi oko mene mi mogu pomoći da nešto vidim, prepoznam…ali moj život nije u njima, ni kroz njih, već usporedo sa njima…jedan do drugoga
Ustvari je pomirba jedara i sidra umijeće slušanja sebe, svojih potreba, želja…ma rekla bih skoro neko zdravorazumsko promišljanje, ali zapravo je to umijeće „beyond“, iza razuma…negdje na marginama razuma, intuicije, negdje duboko u našem kodu, u onim zaostacima kolektivne svijesti duboko u svima nama, nešto što svatko ima u sebi ali ne vidimo ili nismo spremni vidjeti…ono nešto što osjećam, što ne znam objasniti…i, nisu svi spremni na svoja jedra i sidra, na taj teret, na to aktivno sudjelovanje u svom životu…na hrabrost slušanja samih sebe, na odgovornost samom sebi i na to kako se ne stidjeti svojih potreba, želja, već ih slijediti, ponekad i pod cijenu života
Zapravo je cijelo moje tijelo jedan prijemnik, jedan radar kojemu je zadaća uhvatiti svaki takav val, impuls i isčitati ga da bi se mogla kretati uz vjetar, uz struje, ne se suprotstavljati samoj sebi…jednostavno slušati i slijediti…(kad bi bili eterični, kad bi bili samo misli, bili bi raspršeni u svemu…ovako nas naše zemaljsko tijelo drži naš duh na okupu, na jednom mjestu)
…sjetim se onih trenutaka kad poželim napraviti nešto suludo, nešto što nije u skladu sa mojim godinama, sa mnom kakvom me drugi doživljavaju, sa mojim fizičkim mogućnostima…a to se ustvari javi moje jedro, ono ne zna tko sam imenom i prezimenom, ono ne zna za moje godine, gdje živim…ono kao da jednostavno osjeti, javi da mi je nešto u tom trenutku potrebno, da bih mogla dalje…na meni je da li ću taj impuls prepoznati (zapravo, htjeti prepoznati) i poslušati ga
uglavnom se doista i moram poslušati, ne smijem se ignorirati jer se želja ne izgubi, već samo postane jača i intenzivnija i „grize“ me sve više, ponekad postane toliko intenzivno da me trga…rekla bih da je to sve zbog „prokletstva“ prepoznavanja, neke osobne inicijacije u aktivno življenje…kad se više ne može gurati glava u pijesak, kad se uvijek mora smoći snage za prihvaćanje, za dalje…jer granica je prijeđena i „natrag“ više ne postoji kao alternativa…mislim da prije, unatoč svemu, nisam bila spremna na to sveukupno prihvaćanje (na ono potpuno prihvaćanje, a ne prihvaćanje samo dijelova koji mi odgovaraju), da bi me bilo uništilo…jer je to „sveukupno“ prilično moćno i treba se moći razbijati o stijene, imati snage vjerovati u sebe…a svaki je val toliko jak, surov, snažan ali…može se…svatko od nas ima pravi trenutak prepoznavanja, samo svoj…kad se spoje svi naši svjetovi,sva naša lica, kad se to može prihvatiti i kad počnemo „živjeti“…svjesno i aktivno ( bez razmišljanja, analiziranja, bez onog „istreniranog“)…vrijeme za dezinficirati se od „odraslosti“, granica, pročistiti se i dopustiti svojem dječjem srcu da nas vrati na put do samih sebe
…ja sam na moj način morala naučiti otpustiti svoja sidra, ne shvaćati ih kao jedini način života…previše sam bila uzemljena, previše „kruta“, previše ispečatirana pravilima, olako sam zanemarivala sve one impulse koji su mi bili poslani…vjerojatno mi prije nije bilo vrijeme, vjerojatno bi sve to bilo previše za mene, ne bih se možda bila znala nositi sa time…no, krenulo je ponovno od samog početka, od najobičnijeg prepoznavanja vibracija, od upoznavanja čistih elemenata…
…sad pokušavam uspješno pomiriti sidra i jedra za dobru, kvalitetnu plovidbu kroz život, da se ne nasučem, da ne potrgam svoje jedro, da mi sidro ne ostane predugo zaglavljeno, da ga ne zaboravim podignuti kad je vrijeme…puno je to slušanja, puno je to intervencija u životu…i nema više stajanja, nema zanemarivanja, postalo je čisto osluškivanje i djelovanje…to je ono što me umori ponekad, kad poželim biti samo jedro bez sidra ili sidro bez jedra, zaboraviti htjeti i željeti, nestati, raspršiti se…ali, ne želim biti jedno bez drugog, ma koliko ponekad bilo teško, zna biti poprilično interesantno i ponekad tako jako jednostavno…zapravo, živim jednu novu frekvenciju
…zanimljivo je kako djeca uvijek čeznu odrasti što prije, a odrasli kasnije žele vratiti u onu iskrenost, čistoću i naivnost vjerovanja djece…
„Nespokojan sam. Žudim za dalekim stvarima.
Duša moja bludi u čežnji da dodirne rub
tamne pučine.

O veliki drugi svijete, o plahoviti doziv tvoje
frule!

Zaboravljam, zaboravljam uvijek da nemam
krila za letenje, da sam prikovan za ovaj komad
zemlje za vječita vremena…“

...rano jutro...

Rano je jutro, sjedim na jednoj drugoj obali. Mjesto poznato, ali novo. Još nisam tu bila…barem ne ovako. Dok sunce lagano izlazi iza borova, uronjena u miris soli u zraku i beskrajnu tišinu, promatram lagano mreškanje valova. Odjednom postajem svjesna svojih sklopljenih ruku prislonjenih uz usne. Poput neke nijeme molitve. Kome? Čemu? Ne znam. Da se oslobodim nekog straha koji me obavija? Da uvijek smognem snage biti iskrena samoj sebi? Da imam mudrosti prepoznavati važne stvari u životu? Da se hrabro, često suludo, odvažim učiniti što poželim? Da imam snage prihvatiti sve što mi stane na put? Mogla bih se tako unedogled propitivati…dok me odgovori koji naviru razaraju, ruše.
Jutra me razbijaju. Nikad do sad u ovolikoj mjeri. Tišina oko mene samo pojačava navalu mojih misli. U tim trenucima postanem svjesna svoje vlastite nepotpunosti, čežnji, želja, potreba...zapravo, one velike praznine koja zjapi u meni. I pitam se, kako je moguće da sam ovoliko puna svega u toj velikoj praznosti?
Upravo se u toj jutarnjoj tišini najglasnije čujem, osjećam…i prestrašim se svaki put iznova te poplave spoznaja, saznanja, vlastite mudrosti iz mojih najdubljih ambisa ništavnosti…iz najdubljeg mraka nadolaze najbistrije i najčišće istine, misli. Svjetlost me iz tog najmračnijeg mraka zabljesne poput tisuću sunaca…i osjećam se poput vala koji se svom svojom silinom i snagom razlama o stijenu i raspršuje u bezbroj kapljica…tako unedogled.
Potrebno mi je neizmjerno puno vjere…vjere da je sve upravo onako kako treba biti. Da sam ja upravo na onom mjestu na kojem se i trebam nalaziti. Vjere u samu sebe, u život, u ljubav, u bajke, u djevojčice i dječake. Vjere u prepoznavanja. Vjere u pronalaženja.
Postaje mi sve teže ići dalje, a idem lakše no prije…

...dodir božanskog...

…san je bio prekrasan, dodir božanskog...toliko prekrasan da sam se probudila smiješeći se iz sveg srca…prepun one lakoće življenja, slobode, lepršavosti, krila, vjetra, mora i soli…i potpune povezanosti sa samim sobom…vjerojatno je trajao samo trenutak, ali i taj je trenutak sve bilo upravo onako kako treba…i ne mogu se još odvojiti od njega, ne mogu ga pustiti…još ću neko vrijeme crpiti snagu iz njega, pokušavati i stremiti tome da budem što više onakva, bez straha, neobuzdana, vesela, nova, dječja i razigrana…puštati nek me vjetar nosi stazama, osluškivati ga, njegove priče, osluškivati svoje srce, svoje želje…biti što više svoja, više božanska…

...krila...

Što ako sam se ja u ovom životu otjelovila već sva puna „znanja“, ispranih i zaboravljenih osjećaja, zaboravljenih i slijepljenih krila? I što ako se zbog toga nisam snalazila u samoj sebi?
…jer to i nije bila ona moja prava priroda…jer ja moram živjeti sebe…jer sam prejaka da bi me gurali u kalupe…jer me previše ima za te male forme.
Moja su krila bila slijepljena od samih početaka. Nisam ih vidjela, nisam niti znala da ih imam. Ali me osjećaj njihove prisutnosti, prisutnosti nečeg tako moćnog vječito pratio. Kao da sam se stalno pitala „što je to što osjećam, ne vidim…a, nekako, oduvijek poznajem?“
I sad ja živim bajku…jer letjeti uz vjetar je stvarno bajkovito.
Krila su mi širom rastvorena i puštam ih da si sama odabiru struje, izabiru kamo žele…a žele ona puno toga, sve ono što su propustila u onom beskonačno dugom međuprostoru i međuvremenu…postala su nezasitna i ja jednostavno moram biti jaka, moćna, da bih im se mogla prepustiti…rastrgala bi me inače, uništila potpuno…moram ih moći podnositi, nositi…njih, sebe…

...nemir...

…zadnjih sam godina poprilično nemirna…to mi je novo, nepoznato…ja, oduvijek smirena, razumska, sigurna, stabilna, u jednom sasvim novom, nepoznatom obliku…nešto što me ponekad izbacuje iz same sebe…kako si udovoljiti, kako se pronaći, snaći u tome?
…i sad me previše vrtloga uzima, hvata…prepuštam se svakome od njih, onako nadobudno, dječje naivno…možda ovaj put neću izgorjeti u njima? Možda ipak imam dovoljno snage? Kako da ponovno odlučujem razumom u kojeg od njih ne kročiti?? Tako sam do sad radila…kočila sebe, odabirala svoje želje…sad im se svima želim prepustiti, cijela…spoznati postoje li granice uopće…one, van naših umova…koliko zapravo mogu, možemo, kad se ne obaziremo na te granice usađene u nas?
…volim sve svoje uloge koje trenutno igram…znam i zašto, zasad ih još uvijek, neću reći kontroliram, možda bi bolji izraz bio da me ima dovoljno za sve njih…još me nisu uspjele preuzeti…možda ovaj puta niti neće? Kako bih samo to željela…da se međusobno uspijemo odigrati, ja njih, one mene…onako, prožete međusobno, u harmoniji…u jednoj priči gdje svatko od nas ispunjava svoj maksimum…pa neka traje dok nam je potrebno, dok smo si međusobno potrebne…i voljela bih da se uspijemo pustiti u trenutku kada to više ne bude tako (ooo, zapravo sam u potrazi za savršenstvom života…jesam li samim time osuđena na neuspjeh?), da smo sposobne nastaviti dalje same…bez one međusobne isključive identifikacije…uloga postoji bez mene, kao što i ja „jesam„ bez nje…(ovdje se uključuje ono moje pitanje „možeš li biti veći dio sebe, igrajući svoju društveno nametnutu ulogu?“)…i ponovno se vraćamo na kompromise pod kojima se savijamo, isprva neprimjetno, dok jednog trena ne dođemo do granica pucanja…i taj me novi nemir vodi onim stazama neobuzdanih želja…i…često gubim dah, i zastanem, od umora…zbog širokosti, zato jer je previše toga što želim, zbog žednosti za bezgraničnošću, slobodom…
…ali, nemirna sam…od straha da gubim vrijeme, da neću uspjeti izreći ili biti niti djelić onog što bi htjela, što mogu…to me navodi na djelovanja, na prepuštanja svim tim vrtlozima, na kretanje, na promjene, na neku suludu hrabrost koja mi se sve češće javlja, na sve no što sam oduvijek mogla, a nisam si dopustila…na sve što poništava onu samosažalijevajuću učmalost i kukavičku sigurnost…i želim biti još čišća, još prozračnija, još otvorenija za sve fantazmagorične stvari oko sebe…i zasad ću se zadovoljiti onom najvažnijom vjerom koju trenutno imam, vjerom u samu sebe
…hoću li uspjeti? hoću li uspjeti biti barem dio sebe?
…toliko priča za ispričati…toliko sebe za dati…toliko novoga za doživjeti…ma kojim putem??? odakle samo da počnem?

...pojačavanje osjeta…

...hladno more, snijeg, kapi kiše, vjetar na licu, toplina sunca i sve ostalo što osvještava onu fizičku stranu mog postojanja kao ljudskog bića...u trenutku u kojem ne znam da li zapravo postojim ili je sve to nekakav san, nešto nestvarno. Jesam li stvarna? Koliko sam ljudska?
Pojačavanje svih osjeta koje posjedujem kao ljudsko biće. Da se stopim sa onim unutarnjim što vrije u meni.
...kap vode mi padne na lice i stopim se sa njom, vjetar me nosi i postajem on, odlazim sa njim, toplina sunca na koži me pretvara u vatru, hladnoću mora osjećam u svakoj svojoj stanici...izjednačena sa svime što me okružuje...
I onda kad sam najmanje ljudska, postajem najbliža svojoj prirodi.
...neutaživa želja da se izjednači moje vanjsko i unutarnje. Makar na minutu, sekundu...ali i ona traje cijelu vječnost, jer je to trenutak bez ikakvih misli, briga, samo čisto postojanje.
Vrijeme je ionako izgubilo svoj neki utjecaj na mene. Barem zasad. Živim u jednom velikom i nepreglednom „sad“...vječnost „sad“