...rano jutro...

Rano je jutro, sjedim na jednoj drugoj obali. Mjesto poznato, ali novo. Još nisam tu bila…barem ne ovako. Dok sunce lagano izlazi iza borova, uronjena u miris soli u zraku i beskrajnu tišinu, promatram lagano mreškanje valova. Odjednom postajem svjesna svojih sklopljenih ruku prislonjenih uz usne. Poput neke nijeme molitve. Kome? Čemu? Ne znam. Da se oslobodim nekog straha koji me obavija? Da uvijek smognem snage biti iskrena samoj sebi? Da imam mudrosti prepoznavati važne stvari u životu? Da se hrabro, često suludo, odvažim učiniti što poželim? Da imam snage prihvatiti sve što mi stane na put? Mogla bih se tako unedogled propitivati…dok me odgovori koji naviru razaraju, ruše.
Jutra me razbijaju. Nikad do sad u ovolikoj mjeri. Tišina oko mene samo pojačava navalu mojih misli. U tim trenucima postanem svjesna svoje vlastite nepotpunosti, čežnji, želja, potreba...zapravo, one velike praznine koja zjapi u meni. I pitam se, kako je moguće da sam ovoliko puna svega u toj velikoj praznosti?
Upravo se u toj jutarnjoj tišini najglasnije čujem, osjećam…i prestrašim se svaki put iznova te poplave spoznaja, saznanja, vlastite mudrosti iz mojih najdubljih ambisa ništavnosti…iz najdubljeg mraka nadolaze najbistrije i najčišće istine, misli. Svjetlost me iz tog najmračnijeg mraka zabljesne poput tisuću sunaca…i osjećam se poput vala koji se svom svojom silinom i snagom razlama o stijenu i raspršuje u bezbroj kapljica…tako unedogled.
Potrebno mi je neizmjerno puno vjere…vjere da je sve upravo onako kako treba biti. Da sam ja upravo na onom mjestu na kojem se i trebam nalaziti. Vjere u samu sebe, u život, u ljubav, u bajke, u djevojčice i dječake. Vjere u prepoznavanja. Vjere u pronalaženja.
Postaje mi sve teže ići dalje, a idem lakše no prije…

...dodir božanskog...

…san je bio prekrasan, dodir božanskog...toliko prekrasan da sam se probudila smiješeći se iz sveg srca…prepun one lakoće življenja, slobode, lepršavosti, krila, vjetra, mora i soli…i potpune povezanosti sa samim sobom…vjerojatno je trajao samo trenutak, ali i taj je trenutak sve bilo upravo onako kako treba…i ne mogu se još odvojiti od njega, ne mogu ga pustiti…još ću neko vrijeme crpiti snagu iz njega, pokušavati i stremiti tome da budem što više onakva, bez straha, neobuzdana, vesela, nova, dječja i razigrana…puštati nek me vjetar nosi stazama, osluškivati ga, njegove priče, osluškivati svoje srce, svoje želje…biti što više svoja, više božanska…

...krila...

Što ako sam se ja u ovom životu otjelovila već sva puna „znanja“, ispranih i zaboravljenih osjećaja, zaboravljenih i slijepljenih krila? I što ako se zbog toga nisam snalazila u samoj sebi?
…jer to i nije bila ona moja prava priroda…jer ja moram živjeti sebe…jer sam prejaka da bi me gurali u kalupe…jer me previše ima za te male forme.
Moja su krila bila slijepljena od samih početaka. Nisam ih vidjela, nisam niti znala da ih imam. Ali me osjećaj njihove prisutnosti, prisutnosti nečeg tako moćnog vječito pratio. Kao da sam se stalno pitala „što je to što osjećam, ne vidim…a, nekako, oduvijek poznajem?“
I sad ja živim bajku…jer letjeti uz vjetar je stvarno bajkovito.
Krila su mi širom rastvorena i puštam ih da si sama odabiru struje, izabiru kamo žele…a žele ona puno toga, sve ono što su propustila u onom beskonačno dugom međuprostoru i međuvremenu…postala su nezasitna i ja jednostavno moram biti jaka, moćna, da bih im se mogla prepustiti…rastrgala bi me inače, uništila potpuno…moram ih moći podnositi, nositi…njih, sebe…

...nemir...

…zadnjih sam godina poprilično nemirna…to mi je novo, nepoznato…ja, oduvijek smirena, razumska, sigurna, stabilna, u jednom sasvim novom, nepoznatom obliku…nešto što me ponekad izbacuje iz same sebe…kako si udovoljiti, kako se pronaći, snaći u tome?
…i sad me previše vrtloga uzima, hvata…prepuštam se svakome od njih, onako nadobudno, dječje naivno…možda ovaj put neću izgorjeti u njima? Možda ipak imam dovoljno snage? Kako da ponovno odlučujem razumom u kojeg od njih ne kročiti?? Tako sam do sad radila…kočila sebe, odabirala svoje želje…sad im se svima želim prepustiti, cijela…spoznati postoje li granice uopće…one, van naših umova…koliko zapravo mogu, možemo, kad se ne obaziremo na te granice usađene u nas?
…volim sve svoje uloge koje trenutno igram…znam i zašto, zasad ih još uvijek, neću reći kontroliram, možda bi bolji izraz bio da me ima dovoljno za sve njih…još me nisu uspjele preuzeti…možda ovaj puta niti neće? Kako bih samo to željela…da se međusobno uspijemo odigrati, ja njih, one mene…onako, prožete međusobno, u harmoniji…u jednoj priči gdje svatko od nas ispunjava svoj maksimum…pa neka traje dok nam je potrebno, dok smo si međusobno potrebne…i voljela bih da se uspijemo pustiti u trenutku kada to više ne bude tako (ooo, zapravo sam u potrazi za savršenstvom života…jesam li samim time osuđena na neuspjeh?), da smo sposobne nastaviti dalje same…bez one međusobne isključive identifikacije…uloga postoji bez mene, kao što i ja „jesam„ bez nje…(ovdje se uključuje ono moje pitanje „možeš li biti veći dio sebe, igrajući svoju društveno nametnutu ulogu?“)…i ponovno se vraćamo na kompromise pod kojima se savijamo, isprva neprimjetno, dok jednog trena ne dođemo do granica pucanja…i taj me novi nemir vodi onim stazama neobuzdanih želja…i…često gubim dah, i zastanem, od umora…zbog širokosti, zato jer je previše toga što želim, zbog žednosti za bezgraničnošću, slobodom…
…ali, nemirna sam…od straha da gubim vrijeme, da neću uspjeti izreći ili biti niti djelić onog što bi htjela, što mogu…to me navodi na djelovanja, na prepuštanja svim tim vrtlozima, na kretanje, na promjene, na neku suludu hrabrost koja mi se sve češće javlja, na sve no što sam oduvijek mogla, a nisam si dopustila…na sve što poništava onu samosažalijevajuću učmalost i kukavičku sigurnost…i želim biti još čišća, još prozračnija, još otvorenija za sve fantazmagorične stvari oko sebe…i zasad ću se zadovoljiti onom najvažnijom vjerom koju trenutno imam, vjerom u samu sebe
…hoću li uspjeti? hoću li uspjeti biti barem dio sebe?
…toliko priča za ispričati…toliko sebe za dati…toliko novoga za doživjeti…ma kojim putem??? odakle samo da počnem?

...pojačavanje osjeta…

...hladno more, snijeg, kapi kiše, vjetar na licu, toplina sunca i sve ostalo što osvještava onu fizičku stranu mog postojanja kao ljudskog bića...u trenutku u kojem ne znam da li zapravo postojim ili je sve to nekakav san, nešto nestvarno. Jesam li stvarna? Koliko sam ljudska?
Pojačavanje svih osjeta koje posjedujem kao ljudsko biće. Da se stopim sa onim unutarnjim što vrije u meni.
...kap vode mi padne na lice i stopim se sa njom, vjetar me nosi i postajem on, odlazim sa njim, toplina sunca na koži me pretvara u vatru, hladnoću mora osjećam u svakoj svojoj stanici...izjednačena sa svime što me okružuje...
I onda kad sam najmanje ljudska, postajem najbliža svojoj prirodi.
...neutaživa želja da se izjednači moje vanjsko i unutarnje. Makar na minutu, sekundu...ali i ona traje cijelu vječnost, jer je to trenutak bez ikakvih misli, briga, samo čisto postojanje.
Vrijeme je ionako izgubilo svoj neki utjecaj na mene. Barem zasad. Živim u jednom velikom i nepreglednom „sad“...vječnost „sad“

...odrazi, projekcije...

Vraćam se na zrcala, odraze…proteklih su me dana nekakvi, za mene, iznenađujući događaji ponovno usmjerili na njih…
Zbog čega posjedujemo onu neku nepopravljivu želju za opravdavanjem…sebe, svojih postupaka pred drugim ljudima? Zbog čega se oni imaju potrebu opravdavati meni? Očekujemo li da nas svi vole, da se svima sviđamo kao osobe? Možda je to izraženije u onim trenucima kad se ni samima sebi ne sviđamo, kad nas postupci koje činimo odvedu u neku nepoznatu stranu nas? Nešto što možda nikad nismo mislili da smo sposobni napraviti? Da li se to javlja ona naša urođena želja da nam se sa odobravanjem smješkaju? Ona što nas prati od samog rođenja…pohvaljivanje bebe ili djeteta kad učini nešto simpatično, zatim ponavljanje toga, čak u trenucima kad ne treba, a sve u želji za ponovnim odobravanjem, smiješkom…zbog čega često mislimo da nismo dovoljni ili dovoljno „dobri“ovakvi kakvi jesmo?
a znam, zapravo sam svjesna da nemam pravo nikome suditi o njegovim postupcima, djelima, mislima…o svemu tome mogu imati svoje mišljenje, možda promišljati kako bih se ja u takvim ili sličnim situacijama postavila…ali to je zaista sve samo puko nagađanje, zamišljanje nepoznatog, poistovjećivanje sa nečime zapravo neistraženim…i sve vodi ka tome da moj ego traži potvrdu od nekog drugog da zapravo nisam tako loša osoba kako možda sama u tom trenutku mislim i vjerujem, da sam na dobrom putu i da ne činim nikome nikakvu štetu…dok je zapravo sasvim suprotno…
…i svi smo isti, a tako različiti…okružuju me samo odrazi, moje imaginacije…kao da živim u sobi ogledala, okružena projekcijama ljudi koje ne poznajem…možda neki djelić njih, možda samo živim uvjerena da ih znam…jesam li ja jedina stvarna osoba u tome? Ili sam i ja samo još jedna svoja imaginacija…
Grize me sad misao, koliko uistinu poznajemo nekoga? Koliko poznajemo sebe? Kojim sistemom odabiremo kockice kojima gradimo sve te projekcije? I koja su načela po kojima slažemo sliku, zapravo odraz, sebe, drugih? Svaka, ali baš svaka, odluka koju donesemo, pa i ona najmanja, sa sobom nosi teret odgovornosti…prema sebi, prema drugima…imamo li obraza živjeti svaku od njih? zbog čega nekako olako dajemo sva ta silna obećanja, pa i ona „zauvijek“? možemo li uopće pojmiti bilo što van upravo ovog trenutka kojeg živimo?
Očekujem li da svi što me okružuju posjeduju ista moralna načela poput mene? Očekujem li da su nam svima životne vrijednosti jednake? Očekujem li da su jači od svojih slabosti i da ne popuste pred njima? Očekujem li ja to od same sebe? Što se dešava kad dobijem novu kockicu spoznaje o nekoj osobi?...o sebi?
Koliko je stvarna i duboka moja želja da ih „upoznam“, prihvatim? Da kroz to spoznam sebe? U kojim se zapravo točkama života prepoznajemo, ispreplićemo? Da li sam spremna potonuti u sve njihove i svoje dubine? Želim li to i mogu li nas prihvatiti onakvima kakvi jesmo u bilo kojem trenutku? Jesam li toliko hrabra? Jer, samo je trenutak dovoljan da skrenemo sa zacrtanog puta…treptaj oka da nas povede u nepoznatom smjeru…onaj jedan trenutak kad razum izgubi riječi i srce nas povede cestom koju ni u snu nismo naslućivali…jedan mali trenutak razorne snage…kad si ponovno dijete…ali trenutak koji može uništiti previše toga…da li je vrijedno?
Imam li obraza pogledati ih u oči i reći da me nije briga, da me stvarno nije briga, kako će prolaziti kroz život…a pritom biti potpuno iskrena? Mogu li uvijek biti dosljedna…samoj sebi?
Doista, poželim biti plošna, površna…i doslovna. ..i jednostavna…i obična.
Ali nisam ja ta koja odabire.

…rane, raspukline…

Ne volim se gledati u ogledala, nikad nisam…nisam samoj sebi bila spojiva…nepoznat odraz u hladnoći i preciznosti površine, sa druge strane eteričnost duha…i sad mi se poput bumeranga vratilo…gledanje vlastitog odraza svakog dana i gotovo prisilno prihvaćanje, spajanje…napokon harmonija? Zapravo da, ma što to značilo.
Pitam se da li sam ja stvarno prije bila toliko u raskoraku sama sa sobom da mi je zato sad zapečaćen novi izgled? Koliko god ne bih htjela, ipak udarac na moju taštinu, ego...nositi ću se sa time, mogu…k vragu, mogu štošta...možda jednom zaboravim na tu „različitost“, uživim se potpuno u samu sebe…rekla bih ja i sada da se prihvaćam ovakvom, ali možda se ipak zapravo još uvijek donekle tješim…ne sažalijevam se, ne cijenim takve ljude…poštujem ljude koji učestvuju u svom životu, djeluju, mijenjaju ga, sebe…ponekad kad mi se javi taština pomislim zar sam stvarno morala biti ovako fizički obilježena, izvana… ali evo, ispada da je to moja raspuklina, ona moja mogranjska rana kroz koju žuđeno izlazi sve moje „bogatstvo“, navire u bujicama…možda ovu poruku života nikad ne bih shvatila da nije bilo te lekcije i od onda uvijek prisutnog podsjetnika…koji me iznova vraća na bitnosti života i na „nikad više“…od svega mi iz prošlog života nedostaje samo moj osmijeh…“nikad više“ onakav…iako je ovaj danas zvonkiji, sretniji, više „moj“…
Zapravo je inicijalno „Adamovo rebro“ nastalo zbog mene, da me se izvuče iz ljušture, šoka, inkubatora, tišine…tema autoportret, žene…i velika hrabrost potrebna za pogledati se u ogledalo, vidjeti sliku, osjećati sam sebe iskreno, bez lažnosti, sakrivanja…i bez straha pokazati sebe…kakva zapravo jesi, upravo u tom trenutku…i pustiti bujicu da krene svojim tijekom…nezaustavljivo…