...sasvim drugačije...

Sasvim drugačije…željna tišine, mirnoće, promatranja, osluškivanja, boja…potrebna samo mog ritma dana, jutra, večeri…očišćeno od ikakvih drugih vanjskih podražaja…žedna cvrčanja cvrčaka, pjeva ptica, promatranja leptira, sunca, kiše, mora…samo priroda
Vraćam se u elementarno, iznova sakupljam sve svoje dijelove, pokušavajući njih, sebe zbiti u čvrstinu, nepokolebljivost, nepropusnost…u nepovredivost…
Osjećam kako se čvrsto hvatam za svaku takvu senzaciju, zaboravljajući sebe od prije…nije mi to više važno
Ponovno strah?? znam od čega, od gubitka mogućnosti…jer, volim sve svoje mogućnosti, volim njihovu širinu…nevjerojatno ih je živjeti, otkrivajući sve uvijek iznova…gubim li ih? Da li sam ih ikad uopće imala? Zavaravam li se? Već neko vrijeme?
Došao je trenutak kad se moram prisjetiti sebe, svega…kad moram zaokružiti svu svoju snagu, kad ponovno moram hrabro koraknuti ususret, sa vrha litice u nepreglednost, praznost…kad se moram svakom svojom stanicom prepustiti i…potrebno mi je osjetiti da će sve biti u redu…nikad prije ovoliko
Voljela bih napustiti i izgubiti sve ove tužne misli koje naviru iz najskrivenijih odaja mog bića, posvetiti se tome da skupim hrabrost i za ovaj zaron, da prikupim snage za neki novi smijeh, za novo veselje…ali oseka je nemilosrdno nahrupila na mene i svom silinom povukla sve sretne misli koje imam, koje mogu proizvesti…ostala sam gola, prazna, na dnu…okružuje me samo sol od isplakanih suza…
Trebam dodir pun ljubavi da mi udahne snage, da mi da života, da se otresem i dignem, da sam spremna za ovaj novi let, za novi smijeh…moram donijeti odluku... više ne mogu i ne smijem čekati i odgađati
Bojim se. Ima li u meni dovoljno vjere? Imam li snage za proći sve još jednom?

...iznova...

...sve se iznova ponavlja...kao da nijemo, zamrznuto, bez ikakvih pokreta promatram rolu filma koja se opetovano vrti, unedogled...
...a ja sam i sad samo još više žednija sebe, energije...beskrajno sam žedna, neutažujuće...

...trganje...

Zidovi, opipljivo, materija, sve uži prostor, zaustavljanje duha, tjesnoća, skučenost...naspram neprepoznatljivoj širokosti, bezgraničnosti…izgubljenost i pronalaženje…i usprkos svemu, granice…one uvijek prisutne granice.
Rastrgana sam između previše toga. Vrtlog me povukao iznova. Želja je jaka, prejaka. Slijedila sam sve ono što sam htjela. Sad sjedim na mom kamenom pragu ponovno razlomljena u bezbroj komada. Koža mi je sva ispucala. Izgleda poput mramora, sva sam raspuknuta. Umorna sam. Ipak imam granice. Znam, sad je vrijeme za dubok uzdah i podsjećanje na ono što je zaista vrijedno moje pažnje, vrijedno moje potpune prisutnosti. Vrijeme je za otpuštanje svega što me trga iz beznačajnih razloga. Sve što je nevažno za mene, moram izgubiti, otpustiti, zaboraviti. Ovo nisu kalkulacije, samo sučeljavanje sa sobom, vaganje i procjenjivanje što od svega zaista zahtjeva i zaslužuje moju prisutnost i pažnju.
Doista sam pravo dijete proljeća. Svako me iznova uništava onim neopisivim osjećajem života. Uništava me tom nasušnom potrebom i željom da me ima u svemu, svugdje. I vraćam se na onu rečenicu punu istine „ubija me to što mi daje život“. Život izjednačen sa otrovom. Dvije strane iste kovanice.
Širim se u sve većim koncentričnim krugovima. Topim se, isijavam, izgaram i poput komada užarenog iskovanog željeza uranjam u hladnoću vode, uranjam iz jedne krajnosti u drugu. Da se prestanem širiti, da se zaustavim, da se naglo osvijestim, da se prizemljim, da se ne raspršim u komadiće koji se više nikad neće spojiti, da prestanem isijavati ovu čudesnu crvenu boju prepunu života i čarolije, da ponovno postanem samo jedna od nevidljivih, izgubljena u masi sivila…barem na jedan kratak trenutak. Jer, ponovno sam ostala bez daha. A takvi su trenuci naprosto neprocjenjivi.
Neprepoznavanje, neshvaćanje. Nije mi više važno. Hodam dalje, prema novom usijanju. Ono slijedi ubrzo. Moj je krug zatvoren.

...tetovaže...

Sva sam istetovirana, išarana. Iscrtana mi je koža u potpunosti. Krv mi je prezasićena. Prepuna sam crteža, tragova, ožiljaka. Komadići drugačijeg i drugih su moji sastavni dijelovi…oduvijek, još od prapočetaka. Ne znam postoji li imalo slobodnog mjesta, praznine na mojoj koži, u meni. Neke su tetovaže još uvijek vidljive, tragovi svježi. Druge lagano blijede kako vrijeme prolazi, nestalo je one njihove početne sugestivnosti.
Zaboravljam…polako ali sigurno. Gubim se po novim pustopoljinama, tragam za drugačijim putešestvijama. Otkrivam iznova sve one stare, davno zametnute komadiće, izblijedjele crteže, svaki put bogata za još jednu samospoznaju. Pronalazim davno ostavljane mrvice, dok se vraćam kući. Prelamam se na stazama „novog“ i „starog“. Sve postaje jedno.
Saznanja kakva sve mogu biti, zapljusnu me poput plimnog vala i dok se trudim u tom trenutku ostati na svojim nogama, ne dopustiti da me svojom silinom iznova odnesu daleko od same sebe, mirnoća nakon svakog je zapanjujuća. Svaka nova spoznaja ispočetka ispituje moje granice. Gdje su mi rubovi? Koliko se zapravo mogu promijeniti? Koliko novog mogu upiti? Koliko staroga otpustiti? Koliko mogu biti prozračna i svakom takvom valu, svakoj toj tišini dopustiti da prostruji kroz mene, da me dodirne, oplahne, obujmi, a ne pomakne od same sebe, ne djeluje na moju bit, srž? Koliko sam spremna učiti, prihvaćati? Zbog čega sam unatoč svim bojama u sebi, poznavanju tolikih nijansi života, usprkos svim mogućnostima, ja toliko crno-bijela? Toliko krajnja i granična? Toliko principijelna?
Ponekad čak ne prepoznajem pojedine crteže kojima sam obilježena. Pa se upitam „da li je ovaj crtež oduvijek sa mnom ili je to nešto novo?“ Gubim pojam o vremenu nastanka pojedinog. Blijedi su, neki samo naznake, neki su već postali samo osjećaj koji me svako toliko iznenadi „prepoznavanjem“ mirisa, okusa, dodira podsjeti da su još uvijek prisutni u meni, da su davno bili i postali dio mene, obilježili me, da postoje u mojoj krvi. Ne želim se gubiti pokušavajući shvatiti odakle ih poznajem, u kojem smo dijelu hodali zajedno, bili jedno. Osjećam da jednom jesmo. Hoćemo li ubuduće? Ne znam i znam da je u redu ukoliko i nećemo. Sad znam i možda napokon mogu iskrenog srca prihvatiti da je zapravo sve, bez obzira kako bude, u najboljem redu.
Nova slika postaje sve jača. Sve je više detalja, boja, mirisa i zvukova…

"bajka za odrasle"

" Sanjaj za mene, hoćeš li", reče dječak djevojčici.
Sjedili su na vrhu vala i doručkovali. Sve oko njih je djelovalo zauvijek njihovo.
" A kako se to radi da se sanja za nekoga?"
" Za mene se to radi ovako: mora se zaboraviti gdje sam ja", reče dječak.
"Kao u igri skrivača. Ja ću se tako dobro sakriti da ćeš ti pomisliti da me nema. Onda ćeš gledati svakojake slike za mene, a bez mene. "
" Ali- naći ću te?
" Takva će biti moja skrivačica da ćeš se ti sjetiti cijelog svijeta, a mene ćeš zaboraviti. Gledat ćeš sav svijet a mene nećeš vidjeti. To se zove san-ono nešto nestvarno kao morska magla."
"Ah, to ne mogu", žalostivo će djevojčica. " Previše tražiš. To je jedino što ti ne mogu učiniti."
"Usudi se! Pa to je samo igra!"
"Ne mogu se usuditi. Ne mogu te zaboraviti. Ne mogu te ne vidjeti."
"Ali ako te molim? Jer ja bih htio malo sanjati. Gledati kako izgleda sunce, mjesec i sve ostalo bez vidljivog mene."
" Ali što će ti tako ružan san?"
"Onako. Treba mi", odgovori tajanstveno dječak. Koža mu se prelijevala modro, sve modrije. Kosa mu se stala kovrčati sitno, sve sitnije, ruke mu postajale zlatne, sve zlatnije.
" A poslije ću se probuditi?"
" Ja ću te probuditi, poljupcem."
" Ah! Ali...."
On joj stavi prst na usta, i zagleda se u njezine oči, čas modre, čas plave.
"Da" reče ona, i u pogledu joj zaiskriše suze budućeg sjećanja.

A pristala je , kažu, zbog poljupca.

Prije nego što će utonuti u san-skrivačicu, ona promuca:
" Kaži mi, gdje ćeš se sakriti? Šapni mi da znam makar samo kratak čas-prije nego što zaboravim."
On se sagne, prisloni usne na njezino srce, i prošapće:
"Ovdje."

Kvintet solo - V. Krmpotić

...priča (ili možda bajka?) o jednoj djevojčici...

Jednom je davno,ne znam kad…zapravo, možda to i nije bilo toliko davno…u jednom sasvim običnom selu, živjela jedna sasvim obična djevojčica… zapravo možda ona i nije bila toliko obična ili je ustvari bila baš jedna neobično obična…
Željela je vjerovati da su svi koji žive tamo poput nje. Je li doista bilo tako? Tražila je oduvijek u njihovim očima nekakve poglede prepoznavanja, naznake da su međusobno sličniji nego što to pokazuju. Jer, nije ih prepoznavala, nije ih se sjećala. Bila je toliko obična, a živjela nešto što nije mogla dijeliti sa nikime. Kako je to moglo biti? Često su je njihove priče trovale, pogađale…Usprkos svemu, voljela je svoje selo, voljela je tu njegovu običnost ili neobičnost. Ljude koji hodaju sa prirodom ruku pod ruku. Iako je u sebi naslućivala da im nedostaje onog dubokog poštovanja prema svemu, prema životu samome. Nekako je naučila prihvaćati sebe takvu, njih takve. Jer, nije ih mogla promijeniti. Mogla je samo živjeti sebe što je bolje znala, čak i kad se nije znala izreći. Sve je, jednostavno, bilo.
Znala je satima sjediti na morskoj obali, upravo onoj gdje je od rođenja dolazila, u miru i tišini promatrati more. Žeđala je za jednostavnošću, čeznula za životom u onom njegovom čistom obliku, za jasnoćama, za smislom i jednostavno prihvaćanjem…
Jedna ju je kiša iznenadila. Pljusak ničime nagoviješten, zatekao ju je potpuno nespremnu, oprao do kože, do kostiju i još dublje. Podsjetio je da je nekoć znala letjeti. Sjetila se svojih davnih snova i želja. Svih onih htijenja koje je putem ostavljala sa strane, puštala, zaboravljala. Taj ju je pljusak podsjetio kakva sve može i želi biti, da ona sama odlučuje gdje završava, gdje su joj rubovi.
Oči su joj počele vidjeti boje. Osjećala je neke nove, a već tako poznate mirise, prepoznavala želje koje je oduvijek naslućivala negdje u sebi. Nije bila sama. Na morskim su valovima sjedili dječaci i djevojčice. Bili su zlatni, pjenasti, prozračni, sam smiješak. Osjetila je veliku čežnju da bude poput njih, da bude sa njima, da se i ona pretvori u smiješak. Osjetila je poznatost, nikad prije takvu. I znala je da je ona zapravo oduvijek jedna od njih.
Njezini su snovi postali čudnovati. U njima je neumorno letjela, obilazila cijelu zemljinu kuglu i dalje…i svugdje se osjećala kao da upravo tamo pripada. Bilo je to kao da u sebi ima zrnce baš svakog tog mjesta. Ali kako je mogla sve to poznavati i prepoznavati kad nikad prije nije bila tamo? Ili možda ipak?? Možda nekad? Željela je sve više, a morala je ostati skromna u svojoj širokosti. Paziti da se ne izgubi u toj pohlepnoj gladi za životom. Jer, koliko god odlazila, od sebe nije mogla pobjeći…učila se prepuštati svakoj struji, vjetru, kapljicama onoliko koliko joj je potrebno, voljeti svoj život i sebe. Učila je voljeti odlaziti, odlaziti i vraćati se... ne zadržavati ništa, nego pustiti sve da jednostavno bude…Pronalazila je u sebi previše toga. Otkrivala se iznova samoj sebi. Stalno drugačija, a opet ista kakva je oduvijek bila.
Kapljice te kiše još i sad ponekad osjeti. Sjeti ih se i osmjehne. Još uvijek ona puna veselja dopušta kiši da je smoči, da je podsjeti makar na kratko na onaj, ničime nagoviješten pljusak. I osjeti ga ponekad samo na misao udaljenosti. To je on uvijek zapravo i bio…samo misao, samo osjećaj…iako je sad znala da ne želi postati ovisna o njemu, jer se sve to već nalazi u njoj samoj, bila je neizmjerno zahvalna što ga je doživjela u takvom intenzitetu…
Zna da zaboravlja, iznova zaboravlja…hoće li se ičega sjećati?...

...prisutnost...

…gušenje i sputavanje ljudskim sitničavostima, njihovim frustracijama i nezadovoljstvima…od kreativnosti je ostala samo točkica, a prevladalo je zanatstvo…izgubiš se, izgubiš bit svega, nestane iskrenosti, nestane tebe…postaneš taoc vlastitog života, čovjek pomiješanih prioriteta, držiš se za nekakve takozvane snove i hodaš stranputicom…putem koji te odvodi dalje,sve dalje od samog sebe…i ne prepoznaješ više onaj put do sebe, nestaje sve ono što možeš biti, ne čuješ se više…to je ono vrijeme kad se drastičnim promjenama moraš vratiti na početak, početak sebe…vrijeme kada dobiješ onu dragocjenu priliku za svoje ponovno osluškivanje…novo učenje prepuštanju strujama, svojim željama, potrebama…kad dobiješ novu priliku da se sazdaš od svih elemenata koji te čine, da se izgradiš od svih kockica koje posjeduješ…opet isti, a toliko drugačiji.
I onda uvidiš da svoj život moraš živjeti u potpunosti, u svakom trenutku dana i na bilo koji način…jedino što postane važno je tvoja apsolutna prisutnost u njemu.
…postajem sve više sebična, razorna, nezaustavljiva, moćna, čvrsta…ali ja nemam više što izgubiti, već sam ostala bez svega i našla sam sebe…odmaknula sam sve svoje ljuske, svega čime sam ovijena i gledam u samu moju srž…i poželim živjeti u potpunosti elementarno, isključivo od sunca, vjetra, kiše…da mi ništa nije potrebno…da samo dišem, napokon punim plućima…da jednostavno „budem potpuna“ u svakom svom trenutku, ma kakav on bio…
…postajem ovisna o jutarnjim tišinama u sebi, svakodnevnim ponovnim mikro rođenjima, ovisna o onoj pomirenosti sa samom sobom, sa trenutnom nezahtjevnošću… u svakom takvom najtišem trenutku dolazim do najmoćnijih saznanja i spoznaja, o sebi, o svojim mogućnostima, željama, htijenjima…kako ih iznova prepoznavati, pronalaziti? Zapravo, kako zadržati sebe takvu?...jer, svako mi jutro nosi pun naramak mogućnosti, nove prilike, nove odluke… jesam li u potpunosti svjesna težine i zahtjevnosti ovog ključa svog života kojeg držim u ruci?

...nose me krila...

nose me ona, često…bliže ili dalje…trenutno je to kućica u planini, „in the middle of nowhere“, mir i tišina…elementarno, primarno, očišćeno od „luksuza“, zona bez signala…pratim samo svoje potrebe…može li čovjek trebati više? treba li čovjek željeti više?…jedino što mi nedostaje je more, uvijek more…onaj miris soli, šum valova…znam da mu se ubrzo vraćam, pa mi taj nedostatak ne pada teško, mogu se smireno prepustiti doživljavanju ove okoline…more mi se vrlo neprimjetno uvuklo pod kožu, izjednačilo sa životom, dio je mene i volim ga osjećati u svojoj blizini…nije bilo oduvijek tako, nisam bila svjesna njegovog značaja za mene, ova me nova čežnja za njime, ta potreba da sam uvijek tu negdje, blizu, iznenadila i još ne vjerujem koliko sam u sebi „morska“, koliko se mijenjam i živim sa njime …uvijek sam se držala zemlje, okarakterizirala se njom, izjednačila i sad se pronalazim u jednom potpuno drugom obliku, onom kojeg sam oduvijek, skoro mogu reći podcjenjivala, zanemarivala, zapostavljala…pa nekako dođem do spoznaje da sam kao dijete bila manje dijete nego sad i kao da sam oduvijek bila zagušena, isprana „znanjem“ , „razumom“, „razmišljanjima“…hoću li se ikad očistiti toga, barem malo?
…jedna je drugačija beskrajnost prisutna ovdje…planine, kanjoni, visine, izvori vode…osjećam se neznatnom u jednom novom, drugačijem okruženju…prekrasan pogled na veličanstvenost prirode, koja se u jednom trenutku može pretvoriti u čistu surovost…gdje svaki put čovjek iznova shvaća koliko je minoran u toj međusobnoj usporedbi…shvaća koliko mu je zapravo potrebno to osluškivanje prirode, za preživljavanje, snalaženje…i skoro bih se rasplakala od tuge jer postoje tolika mjesta na svijetu koja neću vidjeti, doživjeti, osluškivati…pa se zapitam zbog čega smo ovoliko ograničeni tjelesno?
svaka me svježina jutarnjeg povjetarca prisjeti da je moj život dobar…da sve radim jer sam ja sama upravo tako odlučila, da u svakom trenutku imam pravo izbora, i da je to već previše…mogu li se nositi sa tom odgovornošću?
Zapitam se kako bi mi samo život izgledao da živim na ovakvom mjestu? Koje bi moje mane i vrline došle do izražaja u ovakvoj tišini, ovakvom okruženju? Koliko bih samo različitih života mogla živjeti… zapravo, svi mi…ja ista, rođena negdje drugdje, odrasla u drugačijem okruženju…poput figurice izmodelirane od plastelina…jer, svaki komad plastelina dobiva jedan samo svoj osobni pečat…i svako bi takvo mjesto ostavilo neki samo svoj trag na meni…koliko bih, svaki takav put, bila drugačija?
…bez obzira gdje se nalazim ili dođem, znam da je moj život neotuđivo povezan sa mojim korijenima, sa lozama od kojih sam potekla, mjesta gdje sam rođena, odrasla…da kroz sva ova mjesta koja dodirnem, kroz koje prolazim na svom putu, zapravo učim kako sebe još bolje smjestiti u mom životu, kako se još više prepoznavati, upoznavati, oplemenjivati, slušati …
Promatram ljude koji žive ovdje…nalazimo se pod istim nebom, sunce nam isto sjaji, oblaci i ovdje putuju nebom, zvijezde se svaku večer međusobno stišću na nebu…i ti su ljudi isti kao i svi ostali, svugdje na svijetu, bez obzira na vjere, nacionalnosti, prepuni snova, želja, čežnji i nezadovoljstva…
Ali, često ostaju zaglavljeni u prošlosti, na koju ne mogu utjecati…ne primjećujući teret koji vuku za sobom, žive priče prošlosti, slike prošlosti, dok su to sve sami odbljesci u raznoraznim ogledalima…ne shvaćajući da živeći tako žive neki tuđi život, ne svoj…i svaki se put iznova zapitam zbog čega tražimo sreću izvan nas, dalje od svoje svake, i one najmanje, ali time ništa manje važne odluke…kad svakog trenutka, ali baš svakog trenutka u životu imamo priliku za promjenu, za odbaciti svoju staru ulogu…i jednostavno sudjelovati u životu…prestati pričati u vjetar, prestati biti onaj nijemi promatrač i preuzeti njegove niti u svoje ruke…i zbog svoje dobrobiti preuzeti tu najvažniju i najtežu odgovornost, onu prema samome sebi…jer, vremena imamo malo…koliko možemo bit bahati i oholi?

...staze, putevi...

Koliko sam samo puta poželjela biti muško, biti ono pravo stereotipno muško kojem se živo j… , koji živi svoj život bez obzira na sve oko sebe, biti bahata i ne obazirati se na spočitavanja bilo kakve vrste, na sve predrasude koje me okružuju…oduvijek…na koje se ja više ne obazirem, već uporno vozim svojim kolosijekom… cestom neobuzdanih želja…barem volim vjerovati da je tako.
Ponekad se osjećam gotovo kao kamikaza dok tako jurim svojom cestom. Bez zadrške i ikakve proračunatosti slijedim svoje neobuzdane želje. Nema stajanja i kao da više ne postoji vrijeme da ih promatram, analiziram i spoznajem koliko su one u svojoj biti istinske i stvarne. Vjerujem da jesu. Slijedim ih i pod cijenu života, nekom rušilačkom snagom. Življenje na život ili smrt. Uostalom, trenutak smrti je trenutak kad smo najbliži životu. To je ona točka gdje se život i smrt isprepliću. Jer bez tog predavanja, potpunog i cjelovitog, ustvari nema pravog života. Dotaknula sam tu točku jednom i sad je nestao strah. I kao da više ne znam drugačije. Kretanje, kretanje, kretanje…Jednostavno sam se navukla na bijelu liniju, punu, isprekidanu…koja nestaje pod mojim nogama. Potrebna mi je sve više i više.
Zapravo mislim da iz mojih želja izranjaju moje potrebe. Razne potrebe koje bih jednom riječju mogla opisati kao SLOBODA…svega što može postojati (izbora, misli, djelovanja, bivanja…), sloboda da budem JA. Radije odlazim u suprotnom pravcu, nego da gubim tu slobodu. Zato i živim na drugoj strani...svega. Neprocjenjiv je onaj trenutak i bljesak spoznaje kad od neizmjerne sreće skoro počnem hiperventilirati da mogu što poželim. Da stvarno mogu. Ako samo poželim. Ej, ja stvarno mogu bilo što!
O, kako ja obožavam ovaj život! Neizmjerno.
Definitivno bih umrla od previše života, da živim bit svakog trenutka u danu. Ali, postajem šašava u slijeđenju tih impulsa i jednostavno me baš briga.

...kotlenice...

- „graničnici“, drva na rubu posjeda, odsječena na visini do metra, oznake posjeda

…kotlenice su predodređene mjestom gdje rastu, one su „granica“…
…čvrsto ukorijenjene, stabilnog korijena i već jakog debla…ostavljane i zaustavljene u rastu na određenoj visini…jer njihov zadatak nije biti stablo, ne ono „pravo“, iako bi svaka od njih po svojoj prirodi, na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, izrasla u jedno. Možda sam i ja predugo čekala da me prerežu, pa sam zaglavila u mislima, u vjerovanju kako sam i ja jedno obično stablo?
Odreže ih se i oblikuje, da se zna da su one granica, da čuvaju nečiju šumu, livadu, nekakav posjed…one graniče, pa sa svime „onkraj“…one su te koje često stvaraju „tunele“…
Upitam se, osjećaju li one svoju postojanost, svoju „starost“, dok su ujedno nove, pune mladica? Sjećaju li se ičega iz prošlosti? Sjećaju li se onih svojih odsječenih grana? Sjećaju li se prošlih života? Sjećaju li se tih davnih tereta? Prepoznaju li svaki svoj novi početak? Jesu li slobodne biti ono što jesu? Stablo koje nije stablo, „koruna“ koja nije „koruna“?...poput mene…jer i ja kao da sam oduvijek, tradicijska, tako vezana korijenjem, tako puna poštovanja spram prošlosti, a ujedno sva protiv pravila,tradicije, vezivanja i sputavanja, nekako nova, dječja, razigrana, kao da sam tek počela postojati, željna kretanja prema neistraženom, prema upoznavanju sebe iz što više kutova, prema nepoznatom, ususret provalijama, ponorima, neslućenim visinama i bezuvjetnoj slobodi…jesam li stablo ili sam mladica? Jesam li od sad ili sam oduvijek? Sa čime ja graničim? Što mi se nalazi „onkraj“?
…sve više svjesna svoje individualnosti, sebičnosti, zapravo zahtjevnosti i ne znam, ne mogu procijeniti koliko ću više biti spremna na kompromise…promatram se dok slamam u sebi sve nekakve okvire u koje bih samu sebe bila olako i bez dubljeg razmišljanja nekad stavljala…sve ono što sam do sad mislila da bih lako mogla živjeti, ruši se pred mojim nogama poput starog, trulog i oronulog drvenog mosta…i da, postajem sve principijelnija i sve manje sklona kompromisima, dok istovremeno postajem sve zahtjevnija i sve lakša…sve mi je manje važno, a nikad dosad toliko…i osjećam da i na ovim svojim najnovijim granama koje su tek nedavno izbile mogu puno toga ponijeti i podnijeti upravo zbog svog stabilnog debla, čvrsto i duboko ukorijenjenog. Osjećam kako odabirem svoj novi oblik, smjer svog rasta, razvijanja, dok istodobno osjećam snagu svog korijenja…ono mi daje hrabrost i vjeru…onu najpotrebniju hranu da mogu biti JA, što više JA…
I svuda gdje sad jesam, na svim putovima kojima hodam, molim se da imam snage biti hrabra podnijeti sve, ali baš sve što mi je potrebno u životu…da imam snage prihvaćati, primati i vjerovati. Opijam se svime što mi pomaže proživjeti te momente što je češće moguće…hoću li znati prihvatiti i živjeti onu vječnu istinu da „stvari uglavnom nisu onakve kakvima nam se čine“, da budem ponizna u svojoj veličini, u svojim željama, svojoj jedinstvenosti? Da ujedno budem mala pod zvijezdama, a jedna od njih? Da ne odletim previše van svog zemaljskog? Ali mogu li to uopće? Odletjeti još više…kad mi je korijenje toliko duboko usađeno? do samog nukleusa svijeta…
Pitanja su sve veća, nova, drugačija, upitnici mi lebde nad glavom. Svakog uzmem u ruku, pažljivom pogledam, posvetim mu dovoljno vremena…ali, nasmijem se onda iz samog srca, svakom svojom stanicom, cijelim svojim bićem…i hrabro zagrabim u ono nepresušno, stavim svoju „kreativnu traveršu“ i jednostavno krenem stvarati… jer i ja sam ponovno drugačija…jer mi je, unatoč svim dvojbama, upitnicima i strahovima, lakše nego ikad prije biti JA…nova JA koja sve češće sa nekom iznenađujućom i nepokolebljivom lakoćom prihvaća sve što je zaintrigira i sa lakoćom otpušta sve što je guši, sputava, zadržava…i idem dalje, uvijek dalje.

Hoću li se ičega sjećati?

...očekivanja...

Pomislim „više neću pisati“...onda me neke stvari, nekakvi doživljaji natjeraju da o njima nešto više razmišljam, vodim razgovore u sebi, pričam cijele priče…bezbroj se riječi za to vrijeme prelomi u meni, neke nestanu vrlo brzo,neke se iznova vraćaju…misli se kroz vrijeme iskristaliziraju i jednostavno ih jednog trenutka moram posložiti na papir. Postalo je jače od mene. Znam, nije na meni da odlučujem hoću li ili ne pisati, razmišljati, crtati…ako sam doista iskrena, samo se moram prepustiti…jer, trenuci inspiracije naviru u bilo koje vrijeme, na svakakvim mjestima...kao da odjednom imam uvid u nešto apsolutno, nešto najispravnije na svijetu, nešto savršeno…dok me sa druge strane , priznajem, počinje biti strah od tog vrludanja po svim mogućim poljima kreativnosti, previše, svugdje…kao da se ne mogu napiti vode pored bunara…mogu li tako? koliko će to i hoće li trajati?…i strah me toga što se ne držim…ničega…što mi je uporište samo vjera da će sve biti upravo onako kako mi je potrebno, vjera koja nije dogma, vjera koju stalno iznova propitujem…strah me zato što nikada nisam tako živjela…inspiracija je vrlo nedefinirana stvar, ali djeci nikad ne ponestaje…možda se i ja krećem tim putem? možda zaboravim na sva otrovna i ispijajuća razmišljanja i bez ikakvih pitanja prihvatim neiscrpno?...ili sam bahata dok tako razmišljam?
Očekivanja su jako ljepljiva, gutaju poput živog pijeska. Nekakve sličice, želje, vjerovanja uhvaćena samim krajičkom uma. Začas se utopimo u njima, nestanemo, ne znamo razlučiti ono istinski važno. Zalijepimo i druge oko sebe, povučemo ih duboko, još dublje. Odjednom smo svi na potpuno krivoj strani života…i čekamo, puni opravdavanja samih sebe…“za deset minuta“, „sutra“, „idući mjesec“, „kad završim samo još ovu stvar“, “mislila sam…“
…vrijeme prolazi…a mi smo još dublje utopljeni u očekivanjima…kako se izvući? Kako se odmaknuti od samog sebe i sagledati situaciju? Kako postati spreman za taj iskorak? Jer zapravo, vjerojatno i gledamo u sve to, u samog sebe, ali ne uspijevamo vidjeti ništa…
Čak i kad „znaš“, kad si svjestan, da je tvoje mjesto drugačije od tog gliba u kojem si potonuo, ali nemaš dovoljno samopouzdanja za učiniti taj zadnji rez, krajnji korak u onaj ambis nepoznatog…a ukoliko je stvarno tvoje vrijeme, to se događa. Bio spreman ili ne. Jer uvijek se mora ići prema naprijed, gore…i nema stagnacije, sad više ne…
Imala sam tu sreću da su mi prerezali dovod zraka i morala sam, kao kod ponovnog rođenja, izroniti iz svega toga i početi disati samostalno. Bolno, iznimno bolno i isprva jako teško. Šok, nesigurnost, ali i prvi koraci…ispočetka nesigurni, sad već hrabrije grabim…govor, ispočetka nerazumljivo gugutanje, sad već poznajem čak i nekoliko stranih jezika…sad je suočavanje sa svakim svojim strahom postalo svakodnevica…i sve je postalo rizik, svaka riječ koju izgovorim, svako kretanje, svaka misao…„sigurnosti“ sam ostavila tamo negdje…ali kakve su to uopće „sigurnosti“?
…evolucija…prekrasna stvar kad baciš pogled unazad…ali kad iz ove ili bilo koje druge pozicije gledaš unaprijed?? Samo bezbroj mogućnosti, putova, pitanja…i sveprisutne odluke i odgovornosti prema svakoj od njih
Lako je potonuti ponovno u onaj glib, nije mi previše potrebno za to…samo sve je to postalo isuviše neprirodno…i bez obzira što si tamo bezbrižno omeđen, što su odluke lakše, jednostavnije, ne mogu više to prihvatiti…sve je lažno…i čudim se „zar još ne shvaćate?“…ali nije na meni da na to ukazujem…nikome
Ne želim živjeti očekivanja, ona me tjeraju da odrastem, da više nisam dijete...ona su podmukla i ušutkaju moju Wendi koja je pravo naivno dijete…i ako je nema dovoljno, jer ona je ponekad manji, a ponekad veći dio mene i ukoliko je um nadglasa, kad srce i naivnost ne mogu do riječi, ja se ne javljam, ne iz gliba…ali baš uvijek se ona iznova utjelovi, zanesena sa previše toga što bi htjela pokazati ili reći…i kad se gušim u takvim pitanjima koja me gutaju, ona preuzme glavnu riječ, odgurne amazonku i povuče me na oblake. Vodi me kroz sve one trenutke koje neizmjerno volim, trenutke kad se prepoznam, kad se shvaćam, kad sve moje uloge imaju smisla…i sretna sam i neizmjerno zahvalna što je ona često glavna, što je znam pronaći više puta tokom dana, što zna način kako uzvratiti mojim „zdravorazumskim“ razmišljanjima, što me brzo izvlači van, što me uči da vjerujem…
Da, svatko mora u životu biti dijete, svatko mora odrasti…ali biti odraslo dijete? To bi svatko trebao biti, ali nije uopće jednostavno ujedno imati svu naivnost i „znanje“ svijeta na sebi i takav koračati kroz život…puno je tu prisutno duhova prošlih života, svih onih sakupljanih iskustva, previše kolebanja, propitivanja, nestanaka samopouzdanja…težak je to teret, ali, ponekad uzbrdo, ponekad nizbrdo, ide se…
priznajem, voljela bih ja puno toga, ali nemam više vremena živjeti tako…iščekujući…sve ovo je samo jednom i upravo sad…jer na kraju dana, kad skinemo sve maske i uloge, svatko mora smoći snage samoga sebe pogledati u ogledalo…

...ceste neobuzdanih želja...

…ceste neobuzdanih želja i snova nas vode do neslućenih vidika, mjesta…oko nas i u nama samima…to su one nevidljive ceste, ceste slijeđenih impulsa i vibracija koje nam daju život i čine nas još žednijima slobode…ceste koje nas presijecaju oduvijek, ali ih zaboravljamo živjeti…osjećamo njihove vibracije, podsjećaju nas često tijekom vremena da su još uvijek one ovdje, u nama, prisutne i čekaju…da dođe naše vrijeme, da odlučimo postati hrabri, suludi, da živimo svoje želje…
Je li došlo ono vrijeme, naše vrijeme da živimo bez zaštitne mreže postavljene pod nama? Da, sigurnije je sa mrežom i ogradama…ali vidik je ograničen, spontanost je zatomljena, kavezi pripremljeni čekaju…osjećam trnce dok sjedim na velikom valu, vjetar šiba, njegova sam pjena, sva su mi osjetila izoštrena…prepuštam se njegovoj silini da me nosi i osluškujem sebe…ponovno drugačija…koliko me to još ima?

…beskrajnost…

…hranim se i napajam bezbroj puta tijekom dana…napajam svim onim nevidljivim i prebrzim trenucima…krećem se uvijek prema suncu, cestom sunca, cestom na kojoj je toplo, koja mami, opčarava, pjeva svojim najljepšim glasom, koja me poput sirene zavodi…premoćno sunce koje me zove da se poput odbjeglog djeteta vratim kući, tamo gdje pripadam, pod njegove skute…ako se okrenem od sunca, postaje hladno, surovo. Unatoč tome, volim kad mi hladnoća dira lice, kad je osjećam u svakoj stanici, kad me nemilosrdno šamara i osvješćuje…način na koji me podsjeća što jesam sad i ovdje, prisiljava da ostanem u sebi, uvijek prisutna u sebi. Odgovorna prema ovome što držim u rukama, svjesna toga da mi je u dlanovima cijeli svijet…svjesna suprotnosti, svjesna njihove neodvojivosti od mene. Ponovno je vrijeme kad mi je potrebno ono pojačavanje osjeta…popnem se na stablo i pretvaram se u jednu od njegovih grana, postajem nevidljiva ljudskom oku, stopljena sa prirodom…samo dišem…sve potrebe nestaju…dio sam univerzuma, bez ikakvih misli, prisutan je samo onaj apsolutni osjećaj pripadnosti i jedinstvenosti…koža mi se stapa sa hrapavom korom stabla, osjećam najfinije vibracije vjetra, šuštanje svakog lista, sunčeve se zrake probijaju kroz visoke grane i griju mi kožu…jedno potpuno stapanje i osjećanje svih mojih atoma, elemenata…vatra, voda, zemlja, zrak…sve je jedno sa univerzumom i nema granica, ja nemam granica…samo sam točkica beskrajnosti…

…sidra i jedra…

Sidra, utezi, kočnice…sve ovozemaljsko što nas drži na tlu, možda i previše…možda ponekad toliko pritisnute uz tlo da zaboravimo pogledati gore, iznad nas, vidjeti da su i jedra naš sastavni dio…da su nam potrebna da ostanemo zdravi duhom, da živimo u svojoj punoći, da su nam dana da olakšamo malo taj pritisak sidra, tu silu teže, da možemo odletjeti…sidra, da se znamo vratiti, gdje sad zapravo pripadamo, u ovozemaljski život, realnost, tjelesnost…
…jedno sa drugim čine neodvojivu cjelinu, čine nas…ustvari, mi nikad nećemo živjeti zadovoljno (no da ne pretjeram, barem donekle zadovoljno) ako ne dospijemo do faze, mjesta u nama kad uzimamo najbolje dijelove svojih sidra i svojih jedara…jer je naš život istkan njima…zajedno, dva lista iste stranice, moje zemaljsko i moje nebesko
Jedra su naš bestežinski prostor, naš let, čežnja, onaj prostor gdje zaboravimo sve fizičko, gdje je sve bajkovito, fantazmagorično i nakon takvog se iskustva teško vratiti u hladnoću i surovost zbilje…
Da, ponekad je lijepo pristati uz neku obalu, spustiti sidro, zamotati jedro i prepustiti se ljepoti trenutka, miru, spokoju, poznatome bez ikakvih htijenja, želja. Ali dođe novi trenutak kad se poželi osjetiti vjetar u kosi, onaj vjetar koji svom silinom napinje jedro do njegovih krajnjih granica, upustiti se u nepoznato, otkriti neku novu obalu, željeti vrištati…i zapravo je prava umjetnost u oba se trenutka, u obje se te priče osjećati potpuno živim, svojim…i znati da smo i jedno, i drugo, i treće,…i sve smo to mi…sve nam je to potrebno da bi ostali „mi“…da ne izgubimo iz vida onaj put kojeg ponekad ne vidimo, ali ga osjećamo…taj fini, uvijek prisutan osjećaj koji nas vodi „našim“ putem…
Intuicija, viša sila, zvijezde…ma što god…nešto što nam signalizira kad je pravo vrijeme za podignuti sidro i uputiti se na pučinu, ususret vjetru…nešto što nam odaje koje su granice našeg jedra, da ne zaboravimo da se i ono može rastrzati (i mi možemo ostati u nekom međuprostoru)…i nipošto ne zaboraviti da se uvijek možemo samo sebi obratiti za pomoć…sami smo sebi najveći prijatelji ili neprijatelji…ne omalovažavam time ljude oko sebe, nas, baš naprotiv jer i njihova blizina utječe na pravac kojim kormilarimo…ali, sve što nam je potrebno je već u nama… ja pomoć za sebe ne mogu tražiti u nekome drugom, svoj život ne mogu živjeti kroz nekog drugog, za svoje odluke mogu na odgovornost pozvati samo sebe…ljudi oko mene mi mogu pomoći da nešto vidim, prepoznam…ali moj život nije u njima, ni kroz njih, već usporedo sa njima…jedan do drugoga
Ustvari je pomirba jedara i sidra umijeće slušanja sebe, svojih potreba, želja…ma rekla bih skoro neko zdravorazumsko promišljanje, ali zapravo je to umijeće „beyond“, iza razuma…negdje na marginama razuma, intuicije, negdje duboko u našem kodu, u onim zaostacima kolektivne svijesti duboko u svima nama, nešto što svatko ima u sebi ali ne vidimo ili nismo spremni vidjeti…ono nešto što osjećam, što ne znam objasniti…i, nisu svi spremni na svoja jedra i sidra, na taj teret, na to aktivno sudjelovanje u svom životu…na hrabrost slušanja samih sebe, na odgovornost samom sebi i na to kako se ne stidjeti svojih potreba, želja, već ih slijediti, ponekad i pod cijenu života
Zapravo je cijelo moje tijelo jedan prijemnik, jedan radar kojemu je zadaća uhvatiti svaki takav val, impuls i isčitati ga da bi se mogla kretati uz vjetar, uz struje, ne se suprotstavljati samoj sebi…jednostavno slušati i slijediti…(kad bi bili eterični, kad bi bili samo misli, bili bi raspršeni u svemu…ovako nas naše zemaljsko tijelo drži naš duh na okupu, na jednom mjestu)
…sjetim se onih trenutaka kad poželim napraviti nešto suludo, nešto što nije u skladu sa mojim godinama, sa mnom kakvom me drugi doživljavaju, sa mojim fizičkim mogućnostima…a to se ustvari javi moje jedro, ono ne zna tko sam imenom i prezimenom, ono ne zna za moje godine, gdje živim…ono kao da jednostavno osjeti, javi da mi je nešto u tom trenutku potrebno, da bih mogla dalje…na meni je da li ću taj impuls prepoznati (zapravo, htjeti prepoznati) i poslušati ga
uglavnom se doista i moram poslušati, ne smijem se ignorirati jer se želja ne izgubi, već samo postane jača i intenzivnija i „grize“ me sve više, ponekad postane toliko intenzivno da me trga…rekla bih da je to sve zbog „prokletstva“ prepoznavanja, neke osobne inicijacije u aktivno življenje…kad se više ne može gurati glava u pijesak, kad se uvijek mora smoći snage za prihvaćanje, za dalje…jer granica je prijeđena i „natrag“ više ne postoji kao alternativa…mislim da prije, unatoč svemu, nisam bila spremna na to sveukupno prihvaćanje (na ono potpuno prihvaćanje, a ne prihvaćanje samo dijelova koji mi odgovaraju), da bi me bilo uništilo…jer je to „sveukupno“ prilično moćno i treba se moći razbijati o stijene, imati snage vjerovati u sebe…a svaki je val toliko jak, surov, snažan ali…može se…svatko od nas ima pravi trenutak prepoznavanja, samo svoj…kad se spoje svi naši svjetovi,sva naša lica, kad se to može prihvatiti i kad počnemo „živjeti“…svjesno i aktivno ( bez razmišljanja, analiziranja, bez onog „istreniranog“)…vrijeme za dezinficirati se od „odraslosti“, granica, pročistiti se i dopustiti svojem dječjem srcu da nas vrati na put do samih sebe
…ja sam na moj način morala naučiti otpustiti svoja sidra, ne shvaćati ih kao jedini način života…previše sam bila uzemljena, previše „kruta“, previše ispečatirana pravilima, olako sam zanemarivala sve one impulse koji su mi bili poslani…vjerojatno mi prije nije bilo vrijeme, vjerojatno bi sve to bilo previše za mene, ne bih se možda bila znala nositi sa time…no, krenulo je ponovno od samog početka, od najobičnijeg prepoznavanja vibracija, od upoznavanja čistih elemenata…
…sad pokušavam uspješno pomiriti sidra i jedra za dobru, kvalitetnu plovidbu kroz život, da se ne nasučem, da ne potrgam svoje jedro, da mi sidro ne ostane predugo zaglavljeno, da ga ne zaboravim podignuti kad je vrijeme…puno je to slušanja, puno je to intervencija u životu…i nema više stajanja, nema zanemarivanja, postalo je čisto osluškivanje i djelovanje…to je ono što me umori ponekad, kad poželim biti samo jedro bez sidra ili sidro bez jedra, zaboraviti htjeti i željeti, nestati, raspršiti se…ali, ne želim biti jedno bez drugog, ma koliko ponekad bilo teško, zna biti poprilično interesantno i ponekad tako jako jednostavno…zapravo, živim jednu novu frekvenciju
…zanimljivo je kako djeca uvijek čeznu odrasti što prije, a odrasli kasnije žele vratiti u onu iskrenost, čistoću i naivnost vjerovanja djece…
„Nespokojan sam. Žudim za dalekim stvarima.
Duša moja bludi u čežnji da dodirne rub
tamne pučine.

O veliki drugi svijete, o plahoviti doziv tvoje
frule!

Zaboravljam, zaboravljam uvijek da nemam
krila za letenje, da sam prikovan za ovaj komad
zemlje za vječita vremena…“