...rano jutro...

Rano je jutro, sjedim na jednoj drugoj obali. Mjesto poznato, ali novo. Još nisam tu bila…barem ne ovako. Dok sunce lagano izlazi iza borova, uronjena u miris soli u zraku i beskrajnu tišinu, promatram lagano mreškanje valova. Odjednom postajem svjesna svojih sklopljenih ruku prislonjenih uz usne. Poput neke nijeme molitve. Kome? Čemu? Ne znam. Da se oslobodim nekog straha koji me obavija? Da uvijek smognem snage biti iskrena samoj sebi? Da imam mudrosti prepoznavati važne stvari u životu? Da se hrabro, često suludo, odvažim učiniti što poželim? Da imam snage prihvatiti sve što mi stane na put? Mogla bih se tako unedogled propitivati…dok me odgovori koji naviru razaraju, ruše.
Jutra me razbijaju. Nikad do sad u ovolikoj mjeri. Tišina oko mene samo pojačava navalu mojih misli. U tim trenucima postanem svjesna svoje vlastite nepotpunosti, čežnji, želja, potreba...zapravo, one velike praznine koja zjapi u meni. I pitam se, kako je moguće da sam ovoliko puna svega u toj velikoj praznosti?
Upravo se u toj jutarnjoj tišini najglasnije čujem, osjećam…i prestrašim se svaki put iznova te poplave spoznaja, saznanja, vlastite mudrosti iz mojih najdubljih ambisa ništavnosti…iz najdubljeg mraka nadolaze najbistrije i najčišće istine, misli. Svjetlost me iz tog najmračnijeg mraka zabljesne poput tisuću sunaca…i osjećam se poput vala koji se svom svojom silinom i snagom razlama o stijenu i raspršuje u bezbroj kapljica…tako unedogled.
Potrebno mi je neizmjerno puno vjere…vjere da je sve upravo onako kako treba biti. Da sam ja upravo na onom mjestu na kojem se i trebam nalaziti. Vjere u samu sebe, u život, u ljubav, u bajke, u djevojčice i dječake. Vjere u prepoznavanja. Vjere u pronalaženja.
Postaje mi sve teže ići dalje, a idem lakše no prije…

...dodir božanskog...

…san je bio prekrasan, dodir božanskog...toliko prekrasan da sam se probudila smiješeći se iz sveg srca…prepun one lakoće življenja, slobode, lepršavosti, krila, vjetra, mora i soli…i potpune povezanosti sa samim sobom…vjerojatno je trajao samo trenutak, ali i taj je trenutak sve bilo upravo onako kako treba…i ne mogu se još odvojiti od njega, ne mogu ga pustiti…još ću neko vrijeme crpiti snagu iz njega, pokušavati i stremiti tome da budem što više onakva, bez straha, neobuzdana, vesela, nova, dječja i razigrana…puštati nek me vjetar nosi stazama, osluškivati ga, njegove priče, osluškivati svoje srce, svoje želje…biti što više svoja, više božanska…

...krila...

Što ako sam se ja u ovom životu otjelovila već sva puna „znanja“, ispranih i zaboravljenih osjećaja, zaboravljenih i slijepljenih krila? I što ako se zbog toga nisam snalazila u samoj sebi?
…jer to i nije bila ona moja prava priroda…jer ja moram živjeti sebe…jer sam prejaka da bi me gurali u kalupe…jer me previše ima za te male forme.
Moja su krila bila slijepljena od samih početaka. Nisam ih vidjela, nisam niti znala da ih imam. Ali me osjećaj njihove prisutnosti, prisutnosti nečeg tako moćnog vječito pratio. Kao da sam se stalno pitala „što je to što osjećam, ne vidim…a, nekako, oduvijek poznajem?“
I sad ja živim bajku…jer letjeti uz vjetar je stvarno bajkovito.
Krila su mi širom rastvorena i puštam ih da si sama odabiru struje, izabiru kamo žele…a žele ona puno toga, sve ono što su propustila u onom beskonačno dugom međuprostoru i međuvremenu…postala su nezasitna i ja jednostavno moram biti jaka, moćna, da bih im se mogla prepustiti…rastrgala bi me inače, uništila potpuno…moram ih moći podnositi, nositi…njih, sebe…

...nemir...

…zadnjih sam godina poprilično nemirna…to mi je novo, nepoznato…ja, oduvijek smirena, razumska, sigurna, stabilna, u jednom sasvim novom, nepoznatom obliku…nešto što me ponekad izbacuje iz same sebe…kako si udovoljiti, kako se pronaći, snaći u tome?
…i sad me previše vrtloga uzima, hvata…prepuštam se svakome od njih, onako nadobudno, dječje naivno…možda ovaj put neću izgorjeti u njima? Možda ipak imam dovoljno snage? Kako da ponovno odlučujem razumom u kojeg od njih ne kročiti?? Tako sam do sad radila…kočila sebe, odabirala svoje želje…sad im se svima želim prepustiti, cijela…spoznati postoje li granice uopće…one, van naših umova…koliko zapravo mogu, možemo, kad se ne obaziremo na te granice usađene u nas?
…volim sve svoje uloge koje trenutno igram…znam i zašto, zasad ih još uvijek, neću reći kontroliram, možda bi bolji izraz bio da me ima dovoljno za sve njih…još me nisu uspjele preuzeti…možda ovaj puta niti neće? Kako bih samo to željela…da se međusobno uspijemo odigrati, ja njih, one mene…onako, prožete međusobno, u harmoniji…u jednoj priči gdje svatko od nas ispunjava svoj maksimum…pa neka traje dok nam je potrebno, dok smo si međusobno potrebne…i voljela bih da se uspijemo pustiti u trenutku kada to više ne bude tako (ooo, zapravo sam u potrazi za savršenstvom života…jesam li samim time osuđena na neuspjeh?), da smo sposobne nastaviti dalje same…bez one međusobne isključive identifikacije…uloga postoji bez mene, kao što i ja „jesam„ bez nje…(ovdje se uključuje ono moje pitanje „možeš li biti veći dio sebe, igrajući svoju društveno nametnutu ulogu?“)…i ponovno se vraćamo na kompromise pod kojima se savijamo, isprva neprimjetno, dok jednog trena ne dođemo do granica pucanja…i taj me novi nemir vodi onim stazama neobuzdanih želja…i…često gubim dah, i zastanem, od umora…zbog širokosti, zato jer je previše toga što želim, zbog žednosti za bezgraničnošću, slobodom…
…ali, nemirna sam…od straha da gubim vrijeme, da neću uspjeti izreći ili biti niti djelić onog što bi htjela, što mogu…to me navodi na djelovanja, na prepuštanja svim tim vrtlozima, na kretanje, na promjene, na neku suludu hrabrost koja mi se sve češće javlja, na sve no što sam oduvijek mogla, a nisam si dopustila…na sve što poništava onu samosažalijevajuću učmalost i kukavičku sigurnost…i želim biti još čišća, još prozračnija, još otvorenija za sve fantazmagorične stvari oko sebe…i zasad ću se zadovoljiti onom najvažnijom vjerom koju trenutno imam, vjerom u samu sebe
…hoću li uspjeti? hoću li uspjeti biti barem dio sebe?
…toliko priča za ispričati…toliko sebe za dati…toliko novoga za doživjeti…ma kojim putem??? odakle samo da počnem?

...pojačavanje osjeta…

...hladno more, snijeg, kapi kiše, vjetar na licu, toplina sunca i sve ostalo što osvještava onu fizičku stranu mog postojanja kao ljudskog bića...u trenutku u kojem ne znam da li zapravo postojim ili je sve to nekakav san, nešto nestvarno. Jesam li stvarna? Koliko sam ljudska?
Pojačavanje svih osjeta koje posjedujem kao ljudsko biće. Da se stopim sa onim unutarnjim što vrije u meni.
...kap vode mi padne na lice i stopim se sa njom, vjetar me nosi i postajem on, odlazim sa njim, toplina sunca na koži me pretvara u vatru, hladnoću mora osjećam u svakoj svojoj stanici...izjednačena sa svime što me okružuje...
I onda kad sam najmanje ljudska, postajem najbliža svojoj prirodi.
...neutaživa želja da se izjednači moje vanjsko i unutarnje. Makar na minutu, sekundu...ali i ona traje cijelu vječnost, jer je to trenutak bez ikakvih misli, briga, samo čisto postojanje.
Vrijeme je ionako izgubilo svoj neki utjecaj na mene. Barem zasad. Živim u jednom velikom i nepreglednom „sad“...vječnost „sad“

...odrazi, projekcije...

Vraćam se na zrcala, odraze…proteklih su me dana nekakvi, za mene, iznenađujući događaji ponovno usmjerili na njih…
Zbog čega posjedujemo onu neku nepopravljivu želju za opravdavanjem…sebe, svojih postupaka pred drugim ljudima? Zbog čega se oni imaju potrebu opravdavati meni? Očekujemo li da nas svi vole, da se svima sviđamo kao osobe? Možda je to izraženije u onim trenucima kad se ni samima sebi ne sviđamo, kad nas postupci koje činimo odvedu u neku nepoznatu stranu nas? Nešto što možda nikad nismo mislili da smo sposobni napraviti? Da li se to javlja ona naša urođena želja da nam se sa odobravanjem smješkaju? Ona što nas prati od samog rođenja…pohvaljivanje bebe ili djeteta kad učini nešto simpatično, zatim ponavljanje toga, čak u trenucima kad ne treba, a sve u želji za ponovnim odobravanjem, smiješkom…zbog čega često mislimo da nismo dovoljni ili dovoljno „dobri“ovakvi kakvi jesmo?
a znam, zapravo sam svjesna da nemam pravo nikome suditi o njegovim postupcima, djelima, mislima…o svemu tome mogu imati svoje mišljenje, možda promišljati kako bih se ja u takvim ili sličnim situacijama postavila…ali to je zaista sve samo puko nagađanje, zamišljanje nepoznatog, poistovjećivanje sa nečime zapravo neistraženim…i sve vodi ka tome da moj ego traži potvrdu od nekog drugog da zapravo nisam tako loša osoba kako možda sama u tom trenutku mislim i vjerujem, da sam na dobrom putu i da ne činim nikome nikakvu štetu…dok je zapravo sasvim suprotno…
…i svi smo isti, a tako različiti…okružuju me samo odrazi, moje imaginacije…kao da živim u sobi ogledala, okružena projekcijama ljudi koje ne poznajem…možda neki djelić njih, možda samo živim uvjerena da ih znam…jesam li ja jedina stvarna osoba u tome? Ili sam i ja samo još jedna svoja imaginacija…
Grize me sad misao, koliko uistinu poznajemo nekoga? Koliko poznajemo sebe? Kojim sistemom odabiremo kockice kojima gradimo sve te projekcije? I koja su načela po kojima slažemo sliku, zapravo odraz, sebe, drugih? Svaka, ali baš svaka, odluka koju donesemo, pa i ona najmanja, sa sobom nosi teret odgovornosti…prema sebi, prema drugima…imamo li obraza živjeti svaku od njih? zbog čega nekako olako dajemo sva ta silna obećanja, pa i ona „zauvijek“? možemo li uopće pojmiti bilo što van upravo ovog trenutka kojeg živimo?
Očekujem li da svi što me okružuju posjeduju ista moralna načela poput mene? Očekujem li da su nam svima životne vrijednosti jednake? Očekujem li da su jači od svojih slabosti i da ne popuste pred njima? Očekujem li ja to od same sebe? Što se dešava kad dobijem novu kockicu spoznaje o nekoj osobi?...o sebi?
Koliko je stvarna i duboka moja želja da ih „upoznam“, prihvatim? Da kroz to spoznam sebe? U kojim se zapravo točkama života prepoznajemo, ispreplićemo? Da li sam spremna potonuti u sve njihove i svoje dubine? Želim li to i mogu li nas prihvatiti onakvima kakvi jesmo u bilo kojem trenutku? Jesam li toliko hrabra? Jer, samo je trenutak dovoljan da skrenemo sa zacrtanog puta…treptaj oka da nas povede u nepoznatom smjeru…onaj jedan trenutak kad razum izgubi riječi i srce nas povede cestom koju ni u snu nismo naslućivali…jedan mali trenutak razorne snage…kad si ponovno dijete…ali trenutak koji može uništiti previše toga…da li je vrijedno?
Imam li obraza pogledati ih u oči i reći da me nije briga, da me stvarno nije briga, kako će prolaziti kroz život…a pritom biti potpuno iskrena? Mogu li uvijek biti dosljedna…samoj sebi?
Doista, poželim biti plošna, površna…i doslovna. ..i jednostavna…i obična.
Ali nisam ja ta koja odabire.

…rane, raspukline…

Ne volim se gledati u ogledala, nikad nisam…nisam samoj sebi bila spojiva…nepoznat odraz u hladnoći i preciznosti površine, sa druge strane eteričnost duha…i sad mi se poput bumeranga vratilo…gledanje vlastitog odraza svakog dana i gotovo prisilno prihvaćanje, spajanje…napokon harmonija? Zapravo da, ma što to značilo.
Pitam se da li sam ja stvarno prije bila toliko u raskoraku sama sa sobom da mi je zato sad zapečaćen novi izgled? Koliko god ne bih htjela, ipak udarac na moju taštinu, ego...nositi ću se sa time, mogu…k vragu, mogu štošta...možda jednom zaboravim na tu „različitost“, uživim se potpuno u samu sebe…rekla bih ja i sada da se prihvaćam ovakvom, ali možda se ipak zapravo još uvijek donekle tješim…ne sažalijevam se, ne cijenim takve ljude…poštujem ljude koji učestvuju u svom životu, djeluju, mijenjaju ga, sebe…ponekad kad mi se javi taština pomislim zar sam stvarno morala biti ovako fizički obilježena, izvana… ali evo, ispada da je to moja raspuklina, ona moja mogranjska rana kroz koju žuđeno izlazi sve moje „bogatstvo“, navire u bujicama…možda ovu poruku života nikad ne bih shvatila da nije bilo te lekcije i od onda uvijek prisutnog podsjetnika…koji me iznova vraća na bitnosti života i na „nikad više“…od svega mi iz prošlog života nedostaje samo moj osmijeh…“nikad više“ onakav…iako je ovaj danas zvonkiji, sretniji, više „moj“…
Zapravo je inicijalno „Adamovo rebro“ nastalo zbog mene, da me se izvuče iz ljušture, šoka, inkubatora, tišine…tema autoportret, žene…i velika hrabrost potrebna za pogledati se u ogledalo, vidjeti sliku, osjećati sam sebe iskreno, bez lažnosti, sakrivanja…i bez straha pokazati sebe…kakva zapravo jesi, upravo u tom trenutku…i pustiti bujicu da krene svojim tijekom…nezaustavljivo…

…plime i oseke…

Sad sve teče, gotovo nekontrolirano iz mene, preintenzivno…kao da živim u paralelnoj dimenziji.
I sve, ali baš sve, postaje prejako u svom intenzitetu. Više no ikad. Moje tuge su najtužnije, moja veselja najveselija, boje i mirisi najintenzivniji…
Usprkos svemu, svim unutarnjim previranjima, rekla bih das am upravo sad najharmoničnija sa sobom, sa najmanje svjesnog razmišljanja, sa najviše prepuštanja, sa najviše života…
I ta me harmoničnost počela trgati u najbeznačajnijim trenucima tišine sa čudnovatim otkrivenjima…
I…previše me ima…svugdje, u svemu..
Raspadam se…jutrima najčešće. Kad je tišina u meni i oko mene najjača, kad se najglasnije čujem. Ponavlja se sve češće, jače.
moje su nove plime i oseke drastične, gotovo kataklizmičke…padam duboko, bezdan me dočekuje…vječno raširenih ruku, uvijek spremna na me, na onaj trenutak kad me, iz prikrajka, prefrigano dočekaju ona otrovna razmišljanja koja me povedu na stranputicu…priljube se uz mene i uskraćuju mi dah, prijete da će me ponovno uvući u sebe…kad je jedino što mogu izgubiti se u najjednostavnijoj stvari, poput djeteta…samo da prestanem razmišljati…da ponovno skupim snage i duboko, gotovo meditativno udahnem…i da nanovo nastavim, bez osvrtanja..…
a onda, dižem se još više, visine su neslućene...dok su tišine tako zaglušujuće, bolne…sve navire poput vala…kanaliziranja svega u meni/kroz mene je jako, intenzivno…prebrzo…moje su ruke izranjavane, tonem i pokušavam plivati, održavati se na površini, u nesrazmjeru želja i mogućnosti, čežnji i stvarnosti…
ali, kako je ne razmišljati meni teško, protivno, uzvodno…velika mi je snaga potrebna za to…iz kojeg je izvora više crpiti?
„o bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva?…o bože, čemu sva muka vječno žednog i vječno svjesnog „ja“?“

…ogledala…

pa, kad sam već spomenula ogledala, zrcaljenje nas u očima drugih, svojoj slici koju u njihovim očima vidimo…mislim si ponekad o epitetima kojima se nekako olako kitim, u određenim trenucima imenujem…stvaram sliku o sebi, ali, jesam li ja stvarno takva? ili je to samo svojevrsno predstavljanje one moje sjajnije idilične strane, možda nekakve mene kakva bih htjela biti… jednom, kad narastem
Ma koliko željela ljude gledati otvoreno, čisto...još se uvijek iznenađujem. Kako me zapravo netko može iznenaditi? I zašto? Znači da ipak imam nekakvu sliku, neka očekivanja prema određenoj osobi koju mi ona onda sruši svojim postupcima, ponašanjem…i da li je to nešto čega se mogu u ovom životu riješiti? Možemo li obuhvatiti pogledom nešto? Ili ćemo zauvijek moći vidjeti samo dio?
Moja mendula je prekrasna dok je gledam sa praga, uživam u njoj…ali je ne prepoznajem kad dolazim iz sela. Znam da je tamo, pretpostavljam, trebala bi biti…samo, izgleda sasvim drugačije. Perspektiva je promijenjena i ona kao da je izgubila sve po čemu je znam, volim. Ali, to je još uvijek ona ista stara mendula, već desetljećima tamo.
Radimo li to isto sa ljudima? Vidimo li samo ono što želimo vidjeti? Želimo li biti nešto što nismo? Želimo li da drugi budu nešto što nisu?
Iz nas samih je moguće izvući toliko toga da me ponekad strah te širokosti i beskrajnosti. Kako se nositi sa cijelim tim spektrom? Različitosti ljudi, drugačiji pristupi, bude u nama raznovrsne emocije, ponašanja. I uglavnom se okružujemo onim zrcalima koji nam odgovaraju. Da li je zapravo sve tako idilično? Da li je to dobro za nas? Ili si mi odabiremo zrcala koja pokazuju isključivo našu savršenost, našu dobru stranu, jednu „krivotvorenu“ verziju nas?...klizimo li niz dlaku našem egu?...nešto što podnosimo bez suvišnog napora, bez aktivnijeg uključivanja…u sebe? Svaka medalja ima lice i naličje. Znamo li se nositi sa svojom tamnom stranom? Da li bi možda trebali baš suprotno činiti? Da se jednim dijelom ipak okružimo onim surovim, iskrivljenim zrcalima…zrcalima koja pokazuju onu našu stranu koju bi pod svaku cijenu htjeli izbjeći, možda se najradije pravili da ona ne postoji (iako svi znamo da nismo samo med i mlijeko)…da tu mračnu stranu ne pokušavamo zaboravljati, da ostajemo svjesni vječne prisutnosti i onih naših loših karakteristika…
Ja sam, zapravo sve…i bezobrazna i pristojna, letargična i energična, razumna i histerična, topla i hladna, dosadna i zabavna, okrutna i nježna, hrabra i kukavica, jaka i slaba, znatiželjna i nezainteresirana,….mogla bih do sutra nabrajati….puna odrješitosti, bezobrazluka, bijesa, zločestoće, sebičnosti, ljubomore, i ostalih negativnih stvari…ne želim ih, ali ovdje su, u meni, prisutne i prihvaćam ih kao svoj sastavni dio. Iako, više nemam vremena za život sa njima…svejedno, one su u meni…svako me malo podsjete da su tu. Ali zar nismo svi takvi?....jer kako bi znali da je mrak uistinu mrak ukoliko u sebi nema točku svjetla ?….a onda nam mjera svih tih osobina čini osobnost….
I kako se ponašati onda? Kako ukrotiti „zvijer“? Može li se nju istrenirati svjesnošću? I zbog čega tako lako zaboravljamo?
Uvijek, koliko god nam teško bilo u blizini ljudi ili u trenucima koji u nama pobuđuju one neželjene, možda i neprihvatljive stvari, mi moramo znati održati svoj balans, svoju ravnotežu…upoznati se i znati u tom smislu. Lakše ih je zaobilaziti u širokom luku, ali…kamo dolazimo ukoliko nam život postaje zaobilaženje? Da li je upoznavanje nas samih u što većem spektru vlastitih emocija ustvari ključ za dobar, kvalitetan život?
Ionako mislim da sve na što u životu nailazimo ima svoj smisao, svrhu…za naš rast kao ljudskih bića…ne, ne prihvaćamo ih uvijek, ponekad još manje shvaćamo...ali sve to na kraju sjeda na svoje mjesto, nešto nama tako potrebno…prepustiti se struji…„go with the flow“…što otvorenijih očiju, ruku, srca…mogu li ja to?…i koliko mi god sve ovo zvuči tako poznato, još uvijek mi to nije lako izreći, kamoli živjeti…vjerojatno nikad niti neće biti
Ali ukoliko ne doživimo i proživimo što veći spektar svojih emocija, svojih mogućnosti, mi zapravo zatomljujemo svoje „neprilične“ dijelove, živimo poput biljke u stakleniku, pod kontroliranim uvjetima, živimo samo djelić sebe…a znamo da biljke prirode, one divlje biljke (mogu ih nazvati biljke sa dušom, pravom iskonskom dušom i „znanjem“ cijelog svijeta) puno lakše preživljavaju ekstremne uvjete …i u takvim uvjetima one isijavaju svoju energiju, aromu, dajući nesebično…i mogu preživjeti na minimumu potreba, one odolijevaju…one preživljavaju, uvijek bogate sobom…iskorištavajući i trebajući uvijek sve svoje mogućnosti.
„Ne uzeti ono što ti je darovalo Nebo, znači kazniti sebe. Ne djelovati kad dođe vrijeme, znači uništiti sebe.“
…živim u jednom velikom “sad”, zaboravila sam svoju prošlost, budućnost ne poznajem…i iako ih više ne pamtim, znam, osjećam da su mi bile teške tolike stvari koje sam živjela…i da, ima dana kada amazonka u meni ušuti, pritaji se, nestane i ne želi se pojaviti, dosta joj je svega, svih…kad izgubim svoja zrnca hrabrosti, ludosti, spontanosti…i svaki takav put mislim da sam dospjela do svojih granica, da više ne mogu podnijeti, da me guši, da sam umorna, jako umorna, preumorna od svega, da ću se pretvoriti u kamen od svoje čvrstoće, tvrdosti…pa sad zapravo shvaćam da sam u svemu tome postala još mekša, još podatnija i lakša…da sam ja cijeli splet svega…da je u meni upleteno sve predivo ovog svijeta i da se ne moram bojati…same sebe…i amazonka se svaki put ispočetka utjelovi, u punoj snazi…i iznova poželim izbrisati sve granice, sidra koja me zaustavljaju, koče, da budem još slobodnija, odvažnija, bolja…spremnija za dalje…

…uloge…

granulo nam sunce, promijenio se zrak….
hmmm uloge, ulozi, utezi?? mijenjanje je prirodna stvar..trenutak kad poželimo otpustiti i ostaviti ono nešto što nas ne podiže više, ne zadovoljava i pronaći, uzeti nešto novo, drugačije…nešto što nam pomaže otići malo dalje i što nas tjera da postajemo bolja osoba…idealistično? možda, ali mi se jako sviđa taj način razmišljanja…kad se okružiš stvarima i osobama koje iz tebe izvlače one dobre stvari… koje nisi svjestan da ih imaš ili znaš upotrijebiti…bez obzira da li se time uklapaš u zacrtane okvire…jer svatko ima svoj neki maksimum potencijala i sretan je ako na kraju života može pogledati unazad I sagledati da je bez obzira na sve „greške“, krive odluke…..(koliko mogu uopće biti krive kad uvijek donosiš odluku u najboljoj želji za sebe?...ako i nešto napraviš krivo, treba znati pogledati iza toga, u pravi razlog….nije bez veze izreka „na greškama se uči“, pa sad…samo ovisi koliko ti treba za naučiti…možda jednom, možda cijeli život?).......živio dobar život, ispravan za sebe…no, da se vratim na promjene, ako i ne znam prepoznati kad je vrijeme za promjenu, nadogradnju (uloge)…pročitati znakove koje nailazim putem…ako predugo “zaglibim“..ono nešto će me zaustaviti bilo kojim sredstvima)…na meni je da naučim što prije prepoznavati….sad puno češće poslušam onaj impuls koji mi više vikne, nego šapne „to želim napraviti“…svesrdno se nadam da je to ono prediskustveno znanje u mom duhu, intuicija…(ili sam nagrabusila) granice su nam ionako tamo gdje si ih postavimo (ja sam ih oduvijek postavljala bliže – da ne fali, a sad ih mičem…skoro sam kao zec u kupusištu) …gušimo se onoliko koliko si sami ne damo disati…jednom kad se otisneš visoko iznad oblaka gdje uvijek blješti sunce, teško se pomiriti sa onom vrstom života, sterilnom i proračunatom…ispod , gdje moraš čekati…ne znam, božju milost da se oblaci možda jednom razmaknu, da možeš uživati u suncu…jednostavno, težiš što više biti iznad njih, u blještavilu sunca i više nisi zadovoljan time da čekaš, već djeluješ da to i postigneš….ne kažem da u životu nećemo uhvatiti krivih letova, onih koji neće uspjeti probiti oblake ili letova koji će se vrlo brzo prizemljiti…ali svejedno, nadam se da ću ih uspjeti uhvatiti što više, kraćih ili dužih….
…mislim da me u životu najviše strah upravo te sterilnosti I proračunatog življenja….moj ulog u život je moja prisutnost u njemu…jer kakav mi je život, ako se u njega ne dajem iz straha da će to nestati za neko dogledno vrijeme…svakodnevno se učim ne razmišljati o budućnosti kao o nekoj slici gdje ću biti….svakom se svojom odlukom vodim korak dalje i uvijek odlučujem u najboljoj namjeri po mene…pa kamo me odvede…ako i dođe vrijeme da nešto konkretno nestane iz mog života biti ću tužna, možda ću i htjeti umrijeti (kao nemali broj puta do sad…ali prigrliti ću taj osjećaj, proživjeti ga i onda mirne duše otpustiti i krenuti dalje
sve mogu izgubiti, ali sebe ne bih željela ponovo…pokušavam si biti vjerna i iskrena….sad znam, kao dijete, uraditi stvari samo zato što mogu…a proces je učenja neprekidan i ne dopušta nam da se uljuljkamo u lažan osjećaj sigurnosti….
uvijek biti fleksibilan…

…kamo idem?…

ono podmuklo pitanje što me sve češće zaskoči…a opet? zar mogu biti toliko bezobrazno neskromna i željeti da mi te i takve misli ne naviru? mogu li i moram li biti zadovoljna trenucima, danima kad me uopće nije briga...ni što, ni kako, ni zašto...koji su tako lijepi, nestvarni u svojoj jednostavnosti, bezbrižnosti…uronila bih potpuno u njih, u to more slučajnosti, otkrivanja, infantilnosti, izgubila se u svakoj stvari koju činim…disala kroz njih, za njih…zaboravila sva ograničenja…ponekad mi to i uspijeva…znam živjeti i doživjeti takve trenutke, dane…ali zamke su sve češće…kao da se hrane mojom energijom i snagom, jačaju sa njom, proporcionalne su jedna sa drugom…neodvojive
… kako je to uopće moguće? zar ne bi trebalo biti baš suprotno, da oni svoju snagu gube jačanjem moje?
…balansiramo i krećemo se visoko… ponavljam se, ali nekako kao da tako ispijamo samu esenciju života…nerazrijeđen život, počevši od malih doza navikavamo se i trebamo sve više i jače…ono što je u početku lijek nakraju postaje otrov…možda u tome leži odgovor…možda je to ono vrijeme kada nam je potrebna nova uloga, vrijeme promjena…kada snagu počinjemo crpiti iz nekih novih stvari…ustvari, to mi baš ružno zvuči..zašto bi mi crpili nešto? ne, ne..ovako, vrijeme kad svoju snagu „hranimo“ novim…
ali, nije važno...prošlost me ne plaši, ni budućnosti me nije strah (uglavnom)… nova se uloga polako gradi, biram elemente koji mi odgovaraju…složiti će se sve na neko svoje mjesto, kakvo god ono bilo…
prestala sam graditi i projicirati slike u glavi, živjeti u iluzornoj budućnosti….. sad se utapam u nekakvim drugačijim svjetovima… moja je stara uloga ostavljena prije četiri godine…još uvijek sam nekim pipcima vezana za nju….možda ih nikad ne odlijepim, možda i ne trebam, ali, kao da je bilo u dalekoj prošlosti…
egzistencijalna me pitanja zaskaču sve češće, samo previše sam u onom prije bila mrav da sad ne bih dala više prostora cvrčku…ali ona moja usađena odgovornost mi sve češće prigovara, osjećam je ..sve više i više
..misli su mi postale snažne, premoćne…moram paziti što poželim, to je nešto na što se tek privikavam…mislim da ni snova više nemam..nekad davno sam imala cilj, sad je ostao samo put..niti njega ne razaznajem uvijek, i kad god pomislim da se ne krećem pogledam iza…nevjerojatno je puno stopa iza mene..ne smijem upasti u zamku pitanja što me čeka ispred…ali dovoljan je samo jedan bezvezan trenutak…možda pogledam leptira kako proleti, možda vidim vranu u krošnji mendule..i ja padam
i.. zbog čega sam tako zahtjevna, kad jedino što želim je samo jednostavnost života… živjeti svoj krug, svoj mikrosvijet, svoju potpunost, kakva god ona bila…ne žudjeti svoju potpunost van njega…radovati se „poklonima“, ali ne ih očekivati…
"Većini ljudi život je prejak. I zato ga ne mogu izdržati bez opojnih sredstava. Vrlo je teško piti čisti život. Čovjek postaje melankoličan od toga, ili podivlja ili posrće. Samo ga najsnažniji podnose bez krivotvorenja, s cjelokupnim mirisom, samo najjači znaju u životu nadiruću opijenost trezveno i čisto živjeti.
Radi što hoćeš. Ali ćeš uvijek znati čega si se bojao. Bojati se isto je što i umrijeti. Isto kao i propustiti. Isto kao i nikada. Nikada više. Shvati, nikada, nikada više. "

…da, čisti je život stvarno prejak…želim ponovno otputovati…ubrzo ;)

…djeca čežnje i želja…

mislim da je došlo vrijeme da pokušam uobličiti riječima nešto o čežnji…
danas ću sebe ipak svrstati u nešto…u grupu tankoćutnih, osjećajnih, čeznutljivih duša…onu nezahvalnu, a tako lijepu i nestvarnu skupinu
…čežnja je dio nas, kao što smo mi dio čežnje…jedno bez drugog ne postojimo…živimo za snoviđenja i iluzije…često se pitam jesam li dovoljno hrabra…samo što hrabrost u ovom slučaju ne znači ono što nas uče…ona ne znači biti junakom u fizičkom pogledu…
mi smo junaci srca…naša je hrabrost rušiti ustaljeno, graditi i živjeti snove…u svakom slučaju, krenuti dalje…bacanje sa litice, let između oblaka…neki put se te iluzije slome, skrše usput i nas, upadnemo u zaglušujuću tišinu (mislim da nam je to najgora kazna u životu), tišinu u kojoj se moramo svaki put ponovno pronalaziti…i kad mislimo da više u nama ne postoji snage za dalje, da je svaka naša želja nestala, da nas je čežnja napustila, sjenka se odšila….podignemo se, otresemo koljena i ona počinje tinjati…onda se iz te tišine počinju javljati riječi, misli, boje…i mi ponovno djelujemo…
žudnja, čežnja…naše je tijelo ispleteno njome, utkana je u naš kod…njezino je sjeme dio nas…mi smo njezina djeca, ona je naša majka i jednostavno smo jedno…mi ne postojimo bez nje, kao što ona ne postoji bez nas…neraskidivo povezani do naše smrti…jer ona nikad ne umire…točka čežnje je uvijek prisutna u nama…ponekad nas preuzme do neprepoznatljivosti, ponekad se skupi u neznatnu, nevidljivu točkicu, ali je uvijek prisutna tu, u nama…ona je ono naše božansko
jača je od bilo kakvog straha nepoznatog…zbog nje rušimo svoje izlizane svjetove, živimo snove, prevrćemo si živote…i sve zato jer želimo „živjeti“…i opet dolazimo na isto „lust for life“…žudnja, čežnja…bez obzira kako se u pojedincu manifestira, to je ono nešto uvijek prisutno što nas goni, tjera i ne da nam mira…čak i u slučaju kad je ne prepoznajemo, mi smo predodređeni živjeti na granici, bacati se u život sa litica…ustvari, živjeti na život ili smrt…život na rubu je naš život…to je naš smisao
da, iznenadim se koliko, ali hrabra sam…mi smo hrabri…i ako poželimo u nekom trenutku odustati od svega, dignuti ruke, ne možemo… i ako zastranimo sa tog puta, bilo namjerno ili nenamjerno, uvijek se vraćamo…jer mi ne znamo postojati drugačije…jer su naši putevi njome predodređeni
mi znamo da svaka plitkost i površnost moraju imati svoju dubinu i tragamo za njom…bilo da tonemo, letimo ili želimo dotaknuti sunce…naša je priroda tragalačka i znamo, ustvari, uvjereni smo do srži, da tako nešto postoji (koliko god sumnjamo…dok je moje zemaljsko protiv, moje nebesko ne dvoji)…jer mi smo je već doživjeli…možda ne znamo kada, ali ono naše najdublje, naša bit je uvjerena u to…već smo nekoć bili jedno sa njom i jedino što želimo doživjeti tu punoću, savršenstvo i potpunost ponovno…svi oni prepoznati čarobni trenuci su ustvari samo odbljesci toga (sjećanja)…i zato hrabro odbacujemo sve ustaljenosti, konvencije, hodamo onim sporednim putem…i tragamo…jer želimo još više i jer znamo da ono postoji…uostalom, kako nam može nedostajati nešto što ne znamo da postoji?
I bez obzira na sve naše srušene ili ostvarene iluzije i snove uvijek ćemo biti puni želja, čežnje i žudnje…tragati ćemo cijelog života, jer smo to mi…jer naše zaneseno dječje srce ne zna živjeti drugačije…jer je to jače od razuma, od nas, od života…
…jer smo mi tragači…djeca čežnje i želja...a tko bolje traži od djece?

…litice…

suočavam se ja sa svojim liticama, čvorovima, odupirući se povlačenju i rezanju svojim sredstvima.... pokušavam živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima...kad mi je bilo najteže, sjećam se da sam si govorila "želim da mi netko da uputstva! zašto sam tako glupa? što to ne shvaćam??"... i onda, sam se prestala boriti, plivati protiv struje....to je bilo ključno - prepuštanje, bez zadrške i apsolutno....ali, kako je samo teško nastaviti tako...prestati se grčevito držati nekih "kvazi" važnih stvari, predmeta, ljudi...jer živjeti tako...grčevito..ratujemo sa životom, sa samima sobom...
jutro je, sjedim u vrtu, još je hladno, rosno...ptice pjevuše dok se sunce lijeno provlači kroz izmaglicu...skuhala sam si kavu, jaču...potrebna mi je..

…u kutu oka mi još suza, čvor u grlu polako popušta...isplakala sam se, nisam dugo...prisjetila sam se sinoć svega...ne stvari, niti samih događaja, više kovitlaca svih osjećaja, emocija... mene, koja sam realna da realnija ne mogu biti (down to earth)i volim uporišta, ruši ovaj intenzitet propitivanja...uletjela sam u
nepoznato svijetlo, skočila opet sa svoje litice i povučena sam u dubine...
mjene, promjena, bol, spoznaja,..
.....da li sam iskrena u svojoj "budnosti"? koliko je sve to istinski??...bezbroj je nepoznanica ispred mene....još uvijek sumnjam u svoju "plitkost", preispitujem svoje postupke....jesu li sve ove moje riječi samo floskule?? da li i koliko stvarno imam otvorene oči i srce....ili je i to lažno kao što je lažno blještavilo lcd ekrana i mega, hiper store-ova koje nas okružuje u lažnoj realnosti...da li sam stvarno takva ili se samo predstavljam takvom??
svaka mi nova poruka otkriva nove spoznaje,...već sam rekla da ja sve to oduvijek znam, osjećam....ali, napisana, izgovorena riječ ima drugačiju težinu od misli...uostalom, misli mogu usmjeravati pravcem kojim želim, ovako me navedu na nešto što svjesno-nesvjesno izbjegavam, zaboravljam, ne
vidim, ne želim vidjeti...emocije poteku....zapravo je najteže postići da naše misli, riječi i djela budu istinski i dio
cjeline...
postoje ljudi koji će u svom životu doći 50ak metara do kraja litice i svoj život izgraditi na tom mjestu, ne znajući što se krije u njihovoj neposrednoj blizini...druga skupina dolazi na 10ak metara i zna da je iza ruba nešto nepoznato, ali ipak odlučuju živjeti u sigurnosti, krajičkom pogledavajući nepoznato prostranstvo....ona najmanja skupina dolazi do samog ruba i odbija živjeti u strahu (od samog sebe) i baca se ...u život
naravno da me strah toga, ali moram odbacivati bilo kakvu neutemeljenu vrstu straha vjerovati samo onom iskonskom i intuitivnom koji me upozorava na realne opasnosti...
ovo ljuštenje mene kao luka, odbacivanje ljusku po ljusku, da bi se dublje stiglo, do srca, do izvora...a evo, već sam odavno prošla neku svoju imaginarnu granicu pisanog izražavanja...biti će da sam ipak odrasla?? :(

...more...

"Osluškuj. Dolazi onaj što čisti i umiruje. I poslije
njega više ništa nije isto. Zato je vrijeme za promjene. Obuci
ogrtač i kreni i dopusti vjetru da te ponese. I ne boj se
promjena, jer one su dobre, one ti sreću u život donose.
Nauči ih prihvatiti i shvatiti ćeš da letjet sa vjetrom
lagano je."

još plivam...lani je bilo drugačije, ja sam bila drugačija...prošlo je ljeto bio vrhunac isplivati na otvoreno i onda plutati, što dulje...
7 ujutro... još pospana i snena bacila bi se u svježinu jutarnjeg mora...u toj tišini, beskraju, suncu...jedini zvuk koji se čuje je lagani žubor...onaj koji sam proizvodiš kad vršcima prstiju prolaziš kroz vodu, a ti budan sanjaš....zatvorene oči...miris soli, zvuk vibracija vode...otvorene oči...plava kulisa neba...mir, spokoj, meditacija...bez postavljanja pitanja, odgovori bi se nametali sami od sebe...one morske ranojutarnje kulise intenzivnih boja, zvukova, tim više i tišine…ja, biće koje kao da prvi put  gleda u sve to i samu sebe… bez prošlosti, budućnosti…život je samo „postojao“…ja sam „bila“...to bi potrajalo sat, sat i pol, sa prvim kupačima ja bi odlazila
bio je to moment u životu kad nisam trebala ljude....kad sam htjela biti sama sa sobom...

to je ljeto jedna pjesma bila jedina koja je dopirala do mene, koju sam „prepoznala“, jedino što mi je bilo potrebno…rekla bih…infuzija života u mene praznu, početnu…u tom je trenutku to bilo samo prepuštanje vibracijama koje su me pogađale do jezgre

bilo je to ljeto prepuštanja moru, životu, iscjeljivanju…ljeto potpune samoće i tišine…razdoblje mog ponovnog slaganja, napajanja, liječenje tjelesnog i duhovnog šoka i udahnjivanje života jednom razlomljenom biću

ovo se ljeto pojavila drugačija ja...kulise i vrijeme je isto (neobično cijenim tišinu), ali je radnja drugačija...želim plivati što više, što duže...drugačija je vrsta meditacije, aktivna...naočale za plivanje, glava zaronjena u vodu
 kroz tu zavjesu vode pogled uprt u nebo...i ja se krećem...osjećam kako mi snaga raste i polako se usmjerava....
volim i želim ljude oko sebe... ovo je ljeto bilo drugačije… pomaknula sam se, okrenula drugim stvarima…ostalo je samo prepoznavanje želja, potreba i važnije…ono dopuštanje samoj sebi da ih ispunim…

ne znam što me to toliko fascinira u moru, ali ponekad bi se najrađe utopila od sreće, zadržala dah zauvijek...uživam nakratko u toj fantaziji, a onda se ipak vratim u stvarnost...iako bih ponekad najrađe bacila sidro na 5 metara dubine i legla na dno pogleda uprtog u nebo, promatrajući kako se zrake sunčeve svjetlosti lome na površini....
a sad počinje  hladnoća mora...hladnoća što osvještava tijelo, štipa kožu, reže mozak...

kad se jednom u petoj brzini zaletiš u zid, svoje djelove skupljaš na sve strane i onda si (doslovno) ližeš rane...no, u isto se vrijeme upoznaješ onako kako si nikad prije ne dopustiš....sada uspijevam raspoznati sve faze oporavka duše...točno se sjećam trenutka kad sam se poželjela "vratiti" među ljude i kad sam si dozvolila da me onaj mali vražićak vodi...onaj kojeg sam uspjela ušutkati u zadnjim godinama prije ovoga.. od onda sam si dopustila puno toga...nadasve, dopustila sam si da ponovno otkrijem stvari koje me istinski uveseljavaju i čine pravu mene...
kao da sam se nakon svega "rodila" istinitija i mudrija, više ja nego ikad prije....čak bi rekla "životnija"....žedna života...